Najnovije istraživanje koje je sprozvela nevladina organizacija Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) pokazuje da se žene i djevojke s invaliditetom u Crnoj Gori suočavaju se sa višestrukom diskriminacijom i gotovo potpunom isključenošću iz svih segmenata društvenog života.
Istraživanjem je obuhvaćeno 87 žena s invaliditetom, a rezultati ukazuju na duboko ukorijenjene prepreke u obrazovanju, zapošljavanju, političkom učešću i pristupu institucionalnoj podršci.
Iako većina ispitanica ima završenu srednju školu ili fakultet, gotovo polovina (42,5 odsto) nije zaposlena. Među zaposlenima, njihova zastupljenost je približno jednaka u privatnom, javnom i nevladinom sektoru, dok je broj samozaposlenih gotovo simboličan (1,4 odsto). Materijalna nesigurnost je dominantna: više od 90% njih navodi da njihovi prihodi ne pokrivaju osnovne životne troškove, a 13,7 odsto ima mjesečne prihode niže od 250 eura.
Kao ključne prepreke zapošljavanju žene s invaliditetom navode stereotipe o njihovim sposobnostima, nepristupačnost radnih prostora, nefleksibilne uslove rada, nedovoljnu podršku institucija, ali i vlastiti nedostatak samopouzdanja. Iako zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom postoji, njegova primjena je, prema njihovom iskustvu, posebno slaba u javnim institucijama.
U političkom životu, njihovo učešće gotovo da ne postoji. Dok većina redovno glasa, aktivniji oblici učešća – članstvo u političkim partijama, kandidature ili volonterski angažman – izuzetno su rijetki. Uzrok tome leži u tradicionalnim stavovima o ulozi žena, nevidljivosti žena s invaliditetom u političkom prostoru, te nedostatku podrške i informacija.
UMHCG naglašava da iako institucionalni okvir za rodnu ravnopravnost postoji, on žene tretira kao homogenu grupu i ne prepoznaje specifične izazove s kojima se žene s invaliditetom suočavaju. Posljedično, ni u strategijama ni u javnim politikama gotovo da nema konkretnih mjera koje adresiraju njihove potrebe.
Ispitanice su istakle neophodnost preciznijeg zakonodavnog okvira, uključujući afirmativne mjere, fleksibilne uslove rada, subvencije za zapošljavanje, podršku roditeljstvu, kvotni sistem za zapošljavanje u javnom sektoru, te veću institucionalnu zastupljenost žena s invaliditetom. Takođe su ukazale na potrebu za većom medijskom prisutnošću, edukacijama, kampanjama i javnim događajima koji bi doprinijeli podizanju svijesti o njihovim pravima, potencijalu i potrebama.
UMHCG zaključuje da bez sveobuhvatnog i intersekcionalnog pristupa koji objedinjuje rodna i pitanja invaliditeta, žene i djevojke s invaliditetom će i dalje ostati nevidljive i isključene iz javnog, političkog, ekonomskog i društvenog života. Neophodne su sistemske promjene koje će ih uključiti u stvarnost u kojoj su prepoznate, ravnopravne i vidljive.
