Crna Gora može administrativno zatvoriti pregovaračka poglavlja, ali evropsko društvo ne može napraviti administrativnim putem, ocijenila je u intervjuu za Standard Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO), upozoravajući da država danas živi ozbiljan paradoks – formalno je sve bliže članstvu u Evropskoj uniji, dok se u pojedinim oblastima vrijednosno udaljava od onoga što bi to članstvo trebalo da predstavlja.
U intervjuu za Standard, Uljarević govori o veličanju Ratka Mladića i pokušajima normalizacije revizionizma, telegramu Andrije Mandića koji vidi kao test za čitavu vladajuću većinu, ali i tvrdnjama premijera Milojka Spajića o hibridnom djelovanju protiv evropskog puta Crne Gore, za koje smatra da ne smiju ostati bez institucionalnog epiloga. Ocjenjuje i da bi Brisel napravio grešku ukoliko bi, zbog želje da konačno dobije „uspješnu priču“ proširenja na Zapadnom Balkanu, spuštao kriterijume Crnoj Gori, dok članstvo 2028. godine, sa sadašnjom konstelacijom vlasti i stanjem institucija, za nju i dalje nije izvjesno.
Nakon što je CGO ukazao na javne funkcionere koji su iskazivali poštovanje prema Ratku Mladiću, Vesna Bratić je odgovorila ličnim napadom na Vas. Doživljavate li to samo kao nastavak vašeg dugogodišnjeg sukoba ili kao mnogo ozbiljniji simptom društva u kojem se više napada onaj ko upozori na veličanje ratnog zločinca nego samo veličanje?
ULJAREVIĆ: Nemam nikakav lični sukob sa Vesnom Bratić, iako ona principijelne i na činjenicama zasnovane aktivnosti CGO-a, kao i moje javne istupe, uporno pokušava da smjesti u taj okvir. Ona je bila javna funkcionerka čiji je rad, po našoj ocjeni, ostavio ozbiljne i dugoročno negativne posljedice u oblastima kojima je upravljala, i CGO će nastaviti da insistira na utvrđivanju odgovornosti za taj period, bez obzira na pokušaje da se ona zaštiti upravo od strane onih koji bi trebalo da je procesuiraju ili da se kritika njenog javnog djelovanja personalizuje.
U ovom slučaju važno je naglasiti šta je CGO uradio. Konstatovali smo javne poruke sadašnjih i bivših državnih, političkih i drugih javnih funkcionera koji su se od Ratka Mladića opraštali uz izraze poštovanja ili ga predstavljali kao simbol herojstva, časti i nacionalnog ponosa. Istovremeno smo naveli da je na nadležnim organima da svaku pojedinačnu objavu cijene u odnosu na Krivični zakonik. Dakle, napravili smo jasnu razliku između političke i etičke ocjene i eventualne krivičnopravne odgovornosti.
Pri tom, Ratko Mladić nije istorijska ličnost o čijoj se ulozi tek vode polemike. On je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje, terorisanje i protivpravne napade na civile Sarajeva, kao i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Zato problem nije šta Vesna Bratić misli o meni, već šta donedavna ministarka, aktuelna partijska funkcionerka i, što je posebno važno, univerzitetska profesorka javno poručuje o čovjeku pravosnažno osuđenom za takve zločine.
Kada odgovor na ukazivanje na veličanje ili iskazivanje poštovanja prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu nije suočavanje sa sadržajem sopstvene poruke, već lični napad na onoga ko je na to ukazao, to pokazuje koliko se revizionizam pokušava normalizovati i granice javno prihvatljivog pomjeriti.
I, na žalost, više ne govorimo o stavovima sa društvenih margina. Takve poruke dolaze od ljudi koji su bili ili jesu na visokim državnim i javnim funkcijama, upravljaju institucijama i javnim resursima ili pripadaju strukturama vlasti. Zato smo i upozorili da su Mladićevi poštovaoci danas i u vrhu vlasti u Crnoj Gori.
Odnos prema Mladiću je evropska i civilizacijska linija
Suština jeste da smrt Ratka Mladića nije otvorila pitanje ko je on bio, jer su to utvrdile pravosnažne presude međunarodnih sudova. Otvorila je mnogo neprijatnije pitanje za Crnu Goru: koliko je sistem vrijednosti koji on simbolizuje danas prisutan među ljudima koji imaju političku i institucionalnu moć.
Društvo koje više energije ulaže u diskreditaciju onih koji na to upozoravaju nego u distanciranje od veličanja osuđenih za genocid i ratne zločine ima ozbiljan problem sa suočavanjem sa prošlošću, ali i sa vrijednostima na kojima želi da gradi budućnost. Odnos prema Mladiću danas je jedna od jasnih linija koje pokazuju ko je gdje u odnosu na civilizacijski i evropski vrijednosni okvir.
Mandićev telegram je test za čitavu vladajuću većinu
Andrija Mandić pred evropskim zvaničnicima govori da je Skupština jedan od ključnih nosilaca evropske agende i da Crna Gora treba da bude članica EU 2028, a potom sinu Ratka Mladića javno upućuje saučešće i oslovljava Mladića kao „generala“. Može li čovjek sa takvim odnosom prema presuđenom ratnom zločincu istovremeno biti jedno od političkih lica evropskih integracija Crne Gore? Ili je upravo to najveći paradoks današnje Crne Gore?
ULJAREVIĆ: Važno je naglasiti da je taj telegram saučešća porodici pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Andrija Mandić potpisao kao predsjednik Skupštine Crne Gore. Time je njegova poruka dobila institucionalnu težinu i postala ogledalo dubokih vrijednosnih kontradikcija vlasti u Crnoj Gori.
Evropska posla su domaća posla. Ne možete evropsku integraciju voditi samo u Briselu, a kod kuće praktikovati sasvim drugačiji vrijednosni sistem. Nosioci najviših javnih funkcija imaju brojne privilegije, koje obilato koriste, ali imaju i odgovornost i ograničenja koja proizlaze iz funkcije i koja ne mogu ignorisati. Način na koji predsjednik Skupštine govori o pravosnažno osuđenom ratnom zločincu nije privatna stvar, posebno u društvu koje se još nije ozbiljno suočilo sa ratovima devedesetih niti izgradilo održivu kulturu sjećanja.
Evropska integracija podrazumijeva i prihvatanje sudski utvrđenih činjenica, poštovanje žrtava i nedvosmisleno odbacivanje glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca. Upravo tu dolazimo do jednog od najvećih paradoksa današnje Crne Gore: dio vlasti je deklarativno za Evropsku uniju, dok svojim porukama i djelovanjem potkopava vrijednosti na kojima ta ista Unija počiva.
Andrija Mandić je, uostalom, više puta otvoreno poručivao da evropski put ne znači promjenu njegove ideologije. Mnogi to nijesu željeli da čuju ili su vjerovali da će ga funkcija i evropski proces promijeniti, ali se to nije desilo.
Pitanje je koliko je održivo da Crna Gora ide ka EU, a da se na čelu jedne od ključnih institucija nalazi političar koji ne vidi potrebu da svoj vrijednosni okvir uskladi sa evropskim. To je i posljedica politike koja pokušava da evropsku integraciju svede na tehnički proces, bez evropske vrijednosne transformacije.
Već smo vidjeli da je ovaj telegram nanio ogromnu reputacionu i političku štetu Crnoj Gori upravo u trenutku kada joj je međunarodni kredibilitet presudan za završnicu pregovora sa EU. Još veću štetu može proizvesti ako vladajuća većina preko toga jednostavno pređe. Jer, od trenutka kada su Mandićevi partneri upoznati sa onim što je učinio, njihovo ćutanje više nije neutralno.
Ne moraju dijeliti njegovu ideologiju da bi preuzeli političku odgovornost za njene posljedice – dovoljno je da je svojim glasovima održavaju na čelu Skupštine i pokažu da za ovakvo institucionalno iskazivanje poštovanja prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu nema političkih posljedica.
Ovo je test za čitavu vladajuću većinu: gdje povlači vrijednosnu granicu i postoji li išta što je u ime evropske budućnosti Crne Gore neprihvatljivo čak i kada dolazi od njihovog koalicionog partnera.
Evropsko društvo ne možemo napraviti administrativnim putem
Nije li ovdje suštinsko pitanje može li država tehnički zatvoriti sva pregovaračka poglavlja, a istovremeno vrijednosno ići u suprotnom pravcu? Drugim riječima – možemo li 2026. biti bliži članstvu u EU, a politički dalje od evropskih vrijednosti nego što smo bili prije nekoliko godina?
ULJAREVIĆ: Možemo mi pregovaračka poglavlja zatvoriti administrativno, ali evropsko društvo ne možemo napraviti administrativnim putem.
Zato danas zaista živimo ovaj neočekivani paradoks: formalno smo bliže članstvu, a u nekim oblastima vrijednosno se udaljavamo od onoga što bi to članstvo trebalo da predstavlja. Ako istovremeno jačaju revizionizam i nacionalizam, partijska kontrola institucija, pritisci na kritičke glasove i relativizacija ratnih zločina, onda se otvara opasan raskorak između evropske integracije i stvarne demokratizacije društva. A te dvije stvari bi morale ići zajedno.
Vjerujem da većinska Crna Gora želi da živi standarde i vrijednosti koje članstvo podrazumijeva i zato kvalitet i održivost reformi moraju biti najvažniji. Jer cilj nije da Crna Gora samo uđe u EU 2028. godine, već da u EU uđe kao demokratskija, pravno uređenija i vrijednosno naprednija država.
Spajićeve teške optužbe ne mogu ostati bez epiloga
Premijer Milojko Spajić tvrdi da postoje ozbiljne bezbjednosne informacije o koordinisanom hibridnom djelovanju zvaničnika najmanje dvije države regiona, uz očekivanu podršku pojedinih političkih aktera i dijela medija u Crnoj Gori. Ako je prijetnja toliko ozbiljna da ugrožava evropski put države, može li Vlada ostati na tako neodređenim tvrdnjama? I još važnije – šta ako se dio političkih struktura na koje se sumnja nalazi unutar ili oko same parlamentarne većine?
ULJAREVIĆ: Riječ je o izuzetno ozbiljnoj tvrdnji koja se tiče bezbjednosti države i njenog ključnog spoljnopolitičkog interesa, a premijer ju je prilično neodgovorno plasirao bez vidljivog institucionalnog nastavka. Posebno jer ovo nije nova tema. Na hibridne prijetnje, strani uticaj i njihove domaće političke i medijske oslonce godinama upozoravaju dio opozicije, kritički orijentisane NVO i mediji, dok je premijer ta upozorenja uglavnom ignorisao ili relativizovao. Sada, kada ih sam iznosi sa pozicije predsjednika Vlade i poziva se na bezbjednosne podatke, odgovornost da objasni šta država preduzima postaje mnogo veća.
Vlada duguje javnosti odgovor šta je nakon tih saznanja učinjeno, naravno bez ugrožavanja operativnih podataka. Ozbiljne bezbjednosne informacije moraju voditi institucionalnom djelovanju, a ne ostati poruka na socijalnim mrežama otvorena za proizvoljna tumačenja. Navikli smo da premijer nerijetko sam potkopava težinu sopstvenih riječi, ali kod pitanja nacionalne bezbjednosti i evropskog puta neka granica mora postojati.
Posebno je ozbiljno ako tragovi vode prema strukturama parlamentarne većine ili vlasti. Tada se mora otvoriti pitanje političke odgovornosti i toga ko, zbog zaštite državnog interesa, više ne može biti dio vlasti. Ne možete tvrditi da neko iznutra pomaže djelovanje protiv strateškog interesa države, a zatim sa tim istim političkim strukturama nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.
Stvar je jednostavna: ako postoje činjenice, institucije moraju reagovati, a političke posljedice moraju uslijediti. Ako ih nema dovoljno za institucionalno postupanje, premijer mora biti mnogo odgovorniji sa tvrdnjama ovakve težine. Najgora opcija je ovo što sad imamo – teške optužbe bez epiloga, koje proizvode sumnju u državu umjesto povjerenja da je ona sposobna da se zaštiti.
Brisel ne smije da "gleda kroz prste" zbog uspješne priče
Evropska komisija je nakon Spajićevih upozorenja poručila da je svako miješanje u proces pristupanja Crne Gore neprihvatljivo. Međutim, Brisel istovremeno održava vrlo dobre institucionalne odnose i sa političarima čije poruke o ratnim zločinima, nacionalizmu i prošlosti teško možemo nazvati evropskim. Da li je EU, zbog potrebe da konačno dobije jednu uspješnu priču proširenja na Zapadnom Balkanu, postala previše tolerantna prema onome što se dešava unutar Crne Gore?
ULJAREVIĆ: Taj rizik postoji i mislim da ga treba otvoreno adresirati. Crna Gora je danas najbolja prilika EU da politika proširenja konačno proizvede konkretan rezultat na Zapadnom Balkanu. To je velika šansa za Crnu Goru, kao i za region, ali i iskušenje za Brisel da zbog potrebe za uspješnom pričom ne počne da gleda kroz prste pojavama koje bi u drugim okolnostima izazvale mnogo oštrije reakcije i akcije.
EU mora razgovarati sa legitimno izabranim predstavnicima vlasti. Institucionalna komunikacija nije potvrda njihovih političkih i vrijednosnih stavova. Međutim, problem nastaje kada prag tolerancije počne da raste zato što je važnije sačuvati dinamiku pregovora nego reagovati na nacionalizam, revizionizam, slabljenje institucija, ugrađivanje konstrukcionih grešaka u zakonske tekstove, gušenje kritike ili glorifikaciju pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Ćutanje ili mlake reakcije Brisela u takvim situacijama ovdašnji akteri vrlo brzo počinju da tumače kao dozvolu da svoje naopako djelovanje intenziviraju.
EU Crnoj Gori ne bi učinila uslugu ako bi je do članstva dovela spuštanjem kriterijuma upravo tamo gdje su oni najvažniji – u vladavini prava, demokratskim standardima i vrijednostima. Možda bi tako dobila brzo proširenje i dugo čekanu „uspješnu priču“, ali bi rizikovala da uveze probleme koje je pristupni proces trebalo da pomogne da riješimo prije članstva.
Zato je važno da Brisel bude saveznik reformskim i demokratskim snagama u Crnoj Gori, a ne samo pragmatičan partner onima koji trenutno drže institucionalnu moć. Ako evropski standardi postanu fleksibilniji kako se približavamo EU, onda integracija gubi svoju transformativnu snagu onda kada nam je najpotrebnija. Ipak, moj je utisak da u Briselu, a posebno u državama članicama, raste razumijevanje o složenosti situacije i da će se neke stvari mijenjati, a za državu bi bilo važno da to shvate i naši donosioci odluka.
Preostala poglavlja su manji problem od stanja države
Vi ste u maju kazali da članstvo 2028. nije realističan cilj i da je Vlada više posvećena sloganima i PR-u nego svakodnevnom ispunjavanju obaveza. U međuvremenu je Crna Gora ubrzala zatvaranje poglavlja i sada ih ima 18 privremeno zatvorenih od ukupno 33. Da li danas mijenjate tu procjenu? Šta je veća prepreka 2028. – preostalih 15 poglavlja ili političko stanje društva, vladavina prava i vrijednosna kompatibilnost sa EU?
ULJAREVIĆ: Crna Gora trenutno ima 18 privremeno zatvorenih poglavlja, odnosno nešto manje od 55%, a i taj rezultat treba posmatrati u kontekstu oživljavanja politike proširenja unutar same EU, a ne kao posljedicu dubine reformi u Crnoj Gori. Nijedna država nekoliko mjeseci pred planirani završetak pregovora nije imala oko 45% nezatvorenih poglavlja. Uz to, u EU važi princip da ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno.
Zato, uprkos ubrzanju pregovaračke dinamike, sa ovom konstelacijom vlasti, u kojoj imamo otvorene poštovaoce ratnih zločinaca, i stanjem institucija, članstvo 2028. mi i dalje ne djeluje izvjesno. Između privremenog zatvaranja poglavlja i članstva stoje završna politička procjena, ugovor o pristupanju i ratifikacije, ali prije svega dokaz da su reforme stvarne i održive.
Zato su danas manji problem preostalih 15 poglavlja u odnosu na političko i institucionalno stanje Crne Gore. Poglavlja se, uz snažnu političku volju, administrativni kapacitet i podršku EU, mogu ubrzano zatvarati. Mnogo je teže preko noći izgraditi nezavisne institucije, profesionalnu javnu upravu, odgovorno pravosuđe, pluralističke medije i političku kulturu koja evropske vrijednosti poštuje i kada nijesu politički isplative.
može postati dostižna, ali tek kada prestane da bude PR slogan i postane rezultat mjerljivih, kvalitativnih i održivih reformi. Crna Gora ne treba samo da zatvori poglavlja, ona mora pokazati da je spremna da funkcioniše kao država članica i da pripada vrijednosnom okviru na kojem je EU izgrađena.
Ako dobijemo datum, a ne bolju državu, promašili smo suštinu
I za kraj, Island je upravo na referendumu sa 52,8 odsto glasova odbio čak i ponovno otvaranje pregovora sa Evropskom unijom. Šta nama govori činjenica da jedna bogata, demokratska i već duboko integrisana evropska država može reći „ne“ članstvu, dok Crna Gora članstvo gotovo predstavlja kao pitanje opstanka? Jesmo li u Crnoj Gori dovoljno razgovarali o tome šta EU stvarno jeste, šta članstvo traži od društva i države, ili smo evropske integracije sveli na parolu „28. do 2028.“?
ULJAREVIĆ: Crna Gora je u sasvim drugačijoj poziciji od Islanda. Za nas članstvo u EU ima mnogo snažniju transformativnu, ekonomsku, institucionalnu, bezbjednosnu i geopolitičku vrijednost.
Island sebi može priuštiti da kaže „ne“ jer već ima snažne institucije, razvijenu ekonomiju i visok nivo integrisanosti u evropski prostor. Mi upravo kroz proces pristupanja pokušavamo da dio toga izgradimo i učvrstimo.
Naravno, bilo bi nam lakše da smo na evropskom putu išli zajedno sa Islandom, kako zbog političke dinamike proširenja, tako i zbog činjenice da bi pristupanje jedne tako razvijene demokratije dodatno osnažilo kredibilitet samog procesa.
Problem je što smo evropsku integraciju predugo komunicirali kroz procente podrške, datume, broj zatvorenih poglavlja, a sada gotovo potpuno kroz slogan „28. do 2028.“ Premalo razgovaramo o tome šta članstvo stvarno znači – prihvatanje pravila i ograničenja, konkurenciju na jedinstvenom tržištu, drugačije upravljanje javnim novcem, odgovornije institucije, ali i usvajanje vrijednosti na kojima EU počiva.
EU nije nagrada koja se dobija zatvaranjem posljednjeg poglavlja, već zajednica u kojoj nakon članstva morate biti sposobni da kao država bolje funkcionišete.
Treba nam Crna Gora koja će ulaskom u EU biti bolja država nego što je danas – demokratskija, uređenija i otpornija. Ako dobijemo datum, a ne napravimo takvu državu, promašili smo suštinu evropske integracije.
