Piše: Srđan SPAIĆ
Ko god želi sagledati odnose između države i vjerskih zajednica ili međusobne odnose vjerskih zajednica u Crnoj Gori mora poći od činjenice da je Crna Gora mjesto susreta pravoslavlja, katolicizma i islama, obogaćena prisustvom judaizma, raskršće civilizacija.
Društva koja nastaju na takvim prostorima, po pravilu, su često opterećena antagonizmima i viševjekovnim sukobima i teško dosežu vrijednost građanskog drustva. Sveprisutna svijest o univerzalnoj vrijednosti slobode u najširem smislu, utemeljena u čovjeku sa ovih prostora, bez obzira na vjeru i naciju, omogućila je crnogorskom društvu da se i u ovako kompleksnom ambijentu profiliše kao građansko, na taj način valorizujući bogatstvo različitosti koje ga krasi.
Jasna poruka kakve odnose treba graditi u društvu bogatom različitostima, jednako aktuelna kako tada, kada je izrečena, tako i danas dolazi kroz vanvremensku poslanicu Svetog Petra Cetinjskog: „U slobodnu zemlju stupivši, ma kog roda ili plemena bio sin, mora biti slobodan i jeste, a ne u robstva verige da pada iz koje uzmakao slobodu da nađe. Naša vrata slobode neka su svakom slobodu ištućem otvorena. I to neka vi je amanet, jer ako tako ne uzradimo onda mi niti smo slobodni, niti šta vrijedimo, niti zaslužujemo zvati se potomcima našijeg slavnijeg prađedova, koji su kćeli i znali svoju bogom danu slobodu uvažiti i dijeliti je i drugome čoeku, koji je iz čemernog i bogom mrskog ropstva ište.“
Dužnosti države u zaštiti vjerskih zajednica: Sa ovakvim istorijskim ishodištem, jasno je da je sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti imala i ima poseban značaj u heterogenom društvu kao što je Crna Gora. Ta sloboda u savremenom crnogorskom društvu, u vjerskoj dimenziji s jedne strane gradi identitet vjernika i njihove predstave o životu, ali isto tako s druge strane ostavlja prostor za percepciju, poimanje vjere sa pozicije ateista, agnostika, skeptika i drugih. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti kao osnovno ljudsko pravo podstiče zaštitu uvjerenja pojedinca i po pitanju vjere, ali i hrabri uzajamno poštovanje i toleranciju jednih prema drugima, bilo da pripadaju drugim vjerama, bilo da se radi o vjerujućim ili nevjerujućim. Dužnost države je da traži, nađe, preduzme i iskoristi sve društvene, političke, ustavne i zakonske modalitete da ovo pravo zaštiti, uvažavajući posebnosti i razlike i istovremeno stvarajući preduslove za njihovu koegzistenciju.
Međunarodni standardi: Polazište uređenja odnosa između države i vjerskih zajednica danas su međunarodni standardi prepoznati u dokumenata Ujedinjenih nacija, OEBS-a i Savjeta Evrope, prije svega tu su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Evropska konvencija o osnovnim ljudskim pravima i slobodama.
Dio tih dokumenata ima pravno obavezujući karakter, dok drugi ima više politički značaj. Ova činjenica i različita tradicija dovode nas u poziciju da u evropskim zemljama nemamo jednoobrazan model uređenja odnosa između države i vjerskih zajednica. Stoga odnose između države i vjerskih zajednica prepoznajemo kroz različite stepene odvojenosti, saradnje ili prepoznavanje dominantnih državnih religija. Odnosi vjerske zajednice i države ni u kom slučaju nijesu statični, kreću se najčešće od potpune odvojenosti ili prepoznate državne crkve ili religije, ka većem stepenu saradnje (primjer Švedske).
Principi saradnje: Tri principa karakterišu uređen odnos države i vjerskih zajednica. Prvi, zaštita individualnih prava i religijskih sloboda. Drugi princip je odvojenost vjerske zajednice od države. Treći princip „selektivna“ saradnja između države i vjerskih zajednica u određenim aktivnostima je pravilo, ne izuzetak, utemeljena na opredjeljenju savremene države da ostvari saradnju sa svim socijalnim, nereligijskim i religijskim organizacijama. Iako većina evropskih država na različite načine reguliše odnos između države i vjerskih zajednica, ipak je moguće generalno govoriti o tri modela. Model ugovora (konkordati) koji imamo u Portugalu, Španiji i Italiji, tu je i Njemačka sa određenim specifičnostima. Drugi je model je model državne religije, koji imaju: Finska, Danska, Velika Britanija i Grčka, a do 2002. godine i Švedska. Treći je model odvojenosti, tipičan primjer je Francuska. I kod tog modela iako se radi o “odvojenosti“ države i religije postoje značajni oblici saradnje i pomoći koju država pruža vjerskim zajednicama, od subvencioniranja škola koje su u vlasništvu vjerskih zajednica, do podrške socijalno humanitarnih programima.
Odnos države i vjerskih zajednica nastaju i razvijaju se u različitim istorijskim i društvenim okolnostima. Privilegije, zadužbine, garancije vjerskim zajednicama nalazimo u poveljama, bulama, hatišerifima, iz različitih perioda crnogorske istorije, njihove odredbe primjenjivale su se duže od biološkog vijeka njihovih potpisnika. Po pravilu su u izmijenjenim društvenim okolnostima u vremenu nakon njihovog potpisivanja dijelom ili u cjelosti postajale sastavni dio novijih dokumenata o uređenju odnosa svjetovne i duhovne vlasti. Ostvarivši svoje međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu 1878. godine, Crna Gora preuzima obavezu i da uredi vjerske odnose, kako sa katolicima, tako i sa islamskim vjernicima i jevrejima, što je rezultiralo potpisivanjem Konkordata iz 1886. godine i definisanjem značajnog broja odredbi u Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905. godine kojim se uređuju pitanja slobode vjeroispovjesti i položaja vjerskih zajednica.
Potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice i Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori i Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori konkretizacija su vladine politike na unutrašnjem i vanjskom planu u cilju ostvarenja ne samo uređenja odnosa od zajedničkog interesa između države i vjerskih zajednica, već i podsticaj podizanja na viši nivo međuvjerske saradnje. Sigurno je da ovaj odnos ni u kom slučaju ne može biti zaokružen bez pravoslavne vjerske zajednice i da je pitanje uređenja odnosa od zajedničkog interesa sa njom od kapitalnog značaja, kako zbog njene istorijske uloge, tako i njenog značaja za sadašnjost i budućnost unutrašnjih odnosa u crnogorskom društvu.
Strategija crnogorske države: Po obnovi nezavisnosti Crna Gora, okvir vjerskih sloboda definiše donošenjem Ustava 2007. godine, na način što vjerske zajednice odvaja od države, kao ravnopravne i slobodne u vršenju obreda i vjerskih poslova.
Potvrđuje se da vjerska raznolikost Crne Gore predstavlja njen civilizacijski potencijal na planu ostvarenja i jačanja veza sa različitim narodima i religijama. Značajan doprinos valorizaciji tog potencijala daju i potpisani ugovori. Pozitivan odnos međunarodne javnosti prema potpisanim ugovorima to potvrđuje.
Domaće polemike: Ipak, postoje dileme u dijelu domaće javnosti, da li je potpisivanju ovih dokumenata trebalo pristupiti po donošenju novog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ili se na ovaj način druge vjerske zajednice dovode u neravnopravan položaj.
Činjenica je da uporedno pravni sistemi poznaju praksu potpisivanja ugovora i prije donošenja zakona, i po donošenju zakona, kao i primjere da se odnosi između države i vjerskih zajednica definišu isključivo kroz ugovore (konkordate). Ostvarenje što šireg dijaloga koji za rezultat daje kvalitet dobijenih rješenja prije brzine, bilo je opredijeljujuće prilikom donošenja odluke da se krene od ugovora ka zakonu. Stručna javnost je dobro prepoznala da se u potpisanim dokumentima nalazi osnova budućih zakonskih rješenja.
Kada je u pitanju potpisivanje ovakvih ugovora nije novina da se često iznose ocjene da pojedine odredbe ugovora moguće nijesu ustavne. Indikativno je da su to upravo odredbe koje su bile predmet ocjene ustavnosti u uporednim sistemima nastalim na teritoriji bivše SFRJ, u odnosu na koje su se ustavni sudovi, konkretno Hrvatske i Slovenije, oglasili ili nenadležnim ili potvrdili njihovu usklađenost sa ustavom.
Insistiranje na mogućem narušavanju principa ravnopravnosti vjerskih zajednica zbog nepotpisivanja ugovora sa svim zajednicama, nameće pitanje da li se na ovaj način želi uvesti obaveznost potpisivanja ugovora i njihova uniformnost, što bi, s jedne strane, uskratilo mogućnost izbora vjerskoj zajednici koja na ovakav način ne želi da uređuje odnose sa državom, a sa druge strane kroz uniformnost dovelo u pitanje građanski koncept države Crne Gore.
Funkcija zakona: Treba naglasiti da se i zakonom ovo pitanje uvijek definiše kao mogućnost, a ne kao obaveza. U svim uporedno pravnim sistemima koji poznaju ugovorni način uređenja odnosa između države i vjerskih zajednica, ugovori su potpisivani u različitim vremenskim periodima, čak i sa decenijskim razmacima. Stoga će, s obzirom na njihov karakter i neograničeno vrijeme trajanja, sa vremenski relevantne tačke gledišta biti sasvim irelevantno kada su potpisani, biće i ostaće relevantno ono što sadrže.
Donošenje Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i zakona kojim će se urediti i druga pitanja od značaja za vjerske zajednice, u skladu sa novim društvenim i političkim prilikama, predstavljaju korak koji slijedi. Naravno, pretpostavljajući u procesu njihovog donošenja i nadalje kvalitet prije brzine. Istorijsko nasljeđe, kompleksnost i značaj pitanja koja se odnose na vjerske zadnice, upućuju da nema gotovih rješenja. Stoga kao što smo to radili mnogo puta do sada moramo naći specifičnu formulu za svako pitanje ponaosob, kao „krojač koji kroji po mjeri“ optimalnog društvenog komfora.
Kritika i sugestije u jednom ovako kompleksnom i zahtjevnom procesu su dobrodošle. Ni država ni vjerske zajednice ne mogu očekivati da u svojim postupanjima budu zaštićeni od kritike. Prije svega konstruktivna kritika i tolerantan dijalog sa onima koji iznose različita gledišta, daju dodatni kvalitet, kako odnosu između države i vjerske zajednice, tako i unutar same vjerske zajednice, a pogotovu na planu jačanja međuvjerske saradnje, uvažavanja i tolerancije. Cilj Crne Gore da uđe u društvo država koje imaju ostvarenu punu koheziju međuvjerskih odnosa.
Ipak, na kraju ne treba zaboraviti da su granice konstruktivne kritike u pozitivnom smislu granice slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti. Stoga svako može biti u pravu, pod uslovom da ne zahtijeva da jedino on bude u pravu, svako može da govori što misli, pod uslovom da ne misli da jedini on zna istinu. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti ne poznaje „gospodare istine“.
(Autor teksta je savjetnik predsjednika Vlade za regulatornu reformu i pravna pitanja)
