Popis stanovništva je jedan od najkompleksnijih statističkih poduhvata čiji bi cilj trebalo da bude dobijanje kvalitetnih podataka koji imaju svoju upotrebnu vrijednost. Ta vrijednost za korisnike podataka se zasniva na širokom spektru mogućnosti – bilo da je riječ o analizama na kojima se zasnivaju različite politike, studijama, naučnim radovima, idejama za nove naučno-istraživačke projekte itd. Stoga se zahtjevi za skraćivanjem rokova i procedura kako bi se sproveo popis nikako ne mogu razumjeti kao kompatibilni sa pomenutom svrhom, ali ni sa predloženim nacrtom zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2021. godini, koji je i sam problematičan ako se posmatra u kontekstu kvaliteta podataka.
Javna rasprava o nacrtu zakona je, reklo bi se, organizovana zato što se moralo, nakon pritiska stručne javnosti i prije pokazuje namjeru da se zadovolji forma, a ne suština. Dalje, prema članu 2 nacrta, „period sprovođenja popisa, kao i referentni momenat popisa utvrdiće Vlada Crne Gore“. Ovaj član je u direktnom konfliktu sa kvalitetom podataka. Referentni period treba da bude određen od strane najeminentnijih stručnjaka iz oblasti statistike i nauke jer upravo treba da reflektuje onaj period godine koji je najpovoljniji za najobuhvatnije sprovođenje popisa. Nepostojanje referentnog perioda koji utvrđuje stručno tijelo dovodi u pitanje i brojne druge članove predloženog nacrta i, reklo bi se, omogućava prostor za politizaciju popisa.
Kvalitet rezultata koji će se moći dobiti iz popisa je nemoguće izolovano posmatrati od organizacije i metodologije sprovođenja samog popisa. Međunarodne preporuke se ovakvom užurbanošću pokušavaju zanemariti. Nepoznanica je sam metod realizacije popisa. Uprkos određenim pripremama za registarski popis, sa aspekta kvaliteta podataka, takav metod se čini veoma nepouzdanim u crnogorskom kontekstu. Pored nedostataka koje priznaje i sama Uprava za statistiku, a koji se odnose na nepostojanje adresnog registra, međunarodna praksa ukazuje na probleme sa referentnim periodom i konzistentnošću podataka, nemogućnost povezivanja podataka o varijablama za neko lice iz različitih izvora registra i sl. što važi i za Crnu Goru. Sa druge strane, iako je zahtjevniji, tradicionalni metod pruža nekad značajnije i potpunije podatke. Takođe, kako bi se obezbijedio dodatni nivo kontrole kvaliteta, sistem „duplih popisnica“ bi takođe morao biti predviđen.
Dodatno, insistiranje na rokovima je, sa stanovišta struke, opet upitno jer je jedna od međunarodnih preporuka „da se vrijeme popisa ne bi trebalo poklapati sa većim političkim događajima poput državnih ili lokalnih izbornih kampanja“, jer to može dovesti do smanjene volje javnosti da učestvuje. Najave nekih medija da će popis biti sproveden do kraja 2021. godine dodatno podgrijavaju sumnju u regularnost cjelokupnog popisa jer u stručnom mišljenju iznijetom u dokumentu koji je pripremio MONSTAT piše šest mjeseci od dana stupanja zakona na snagu. Dodatno, treba imati na umu da zakon nije usvojen, a proces javnih nabavki nije ni u naznakama. Dodatno pitanje se odnosi na organizaciju popisa. Međutim, bili smo svjedoci da je, na primjer, u pozivu za javnu raspravu navedeno da se ona neće održati putem okruglih stolova, seminara, tribina… zbog epidemiološke situacije. Postavlja se pitanje kako će se održati kvalitetne obuke za oko 3.000-4.000 ljudi ako nije mogla da se obezbijedi saglasnost za potrebe javne rasprave u kojoj bi učestvovao znatno manji broj građana?
Jedna od većih nedoumica vezanih za kvalitet dobijenih podataka odnosi se na član 30 – objavljivanje rezultata popisa koji podrazumijeva preliminarne rezultate popisa, po naseljima, jedinicama lokalne samouprave i za teritoriju Crne Gore. Ovdje su ključna naselja iz razloga što još uvijek nije završena statističko-tehnička dokumentacija, pa se može desiti da broj i granice naselja ne odgovaraju stvarnom stanju. Na primjer, da postoji jedan broj u popisu, a drugi u odlukama opština o teritorijalnoj organizaciji i naseljima.
Postoje i neki tehnički nedostaci samog nacrta zakona. Na primjer, obaveza odgovaranja na sva pitanja. Ipak, prema Ustavu, lice nije dužno da se izjasni o, recimo, naciji, vjeroispovijesti… Ako postoji metodologija koja ukazuje na mogućnost da građani daju odgovor da ne žele da se izjasne, onda tu metodologiju treba dati na uvid javnosti. U suprotnom, otvaraju se brojne nedoumice.
Dakle, namjere o ubrzanom sprovođenju popisa, kao i sam zakon ostavljaju brojne nedoumice, a čini se da se u prvi plan ne isturaju stvarne potrebe korisnika statističkih podataka. Obavezan međunarodni monitoring kao i 2011. godine bi dao povjerenje popisu.
(Autor je istraživač na Institutu za strateške studije i projekcije i član Savjeta statističkog sistema)
