Fotografiju sa sinoćnje dodjele Trinaestojulske nagrade neću podijeliti, ali moram priznati da sam je više puta pogledala. Na njoj vidim tri muškarca koji se trijumfalno smiju i teatar apsurda koji živimo.
Jedan od trojice sa fotografije je dobio najznačajnije državno priznanje za knjigu za koju nije precizno utvrđeno da li je, gdje i kad registrovana, pošto znamo da nije objavljena, i da li je neko od članova žirija (tek pišući ovaj tekst shvatih da nije bilo žena u njemu) vidio, makar i u rukopisu, i pročitao. Niko od članova žirija, pa ni sam navodni autor, se nije potrudio da argumentovano objasni situaciju, šaljući time poruku da nije ni bitno da li knjiga uopšte postoji i da nagrada nije ni dodijeljena po tom kriterijumu. I tu se prvi paradoks ne završava. Dobitnik nagrade negira crnogorsku naciju, posprdno se izjašnjava o državi koja mu je dodijelila priznanje i simbol je svega suprotnog u odnosu na ono što ime nagrade predstavlja, a u prvom redu antifašizam. Uz sve rečeno, sav pritisak, neoborive činjenice i dokaze koje mu ne idu u prilog, Bećir Vuković ni u jednom trenutku nije pomislio da se povuče, već je iskoristio čuvenu odbranu da ga mrzimo jer je Srbin i da je sve ovo dio „antisrpske histerije, od Zagreba pa ćeraj čitavim regionom“.Utemeljeno, stameno i sa stilom.
Drugim sa fotografije se niko nije ni bavio dok sam nije odlučio da se zahvali na nagradi, izabere stranu i pokuša da veliča sebe i svog istomišljenika među laureatima vrijeđajući dobitnika koji je odlučio da ne bude dio cirkusa (ovdje ne mislim na samu nagradu, jer ona sama sebe brani, već očiglednu namjeru da se ona obesmisli, a zadrže samo povlastice koje ona donosi). I ne samo to, stavljajući sebe u poziciju vrhovnog autoriteta, Veljo Stanišić je uspio ošponde da pokaže mržnju prema Romima i svoje pravo lice. Bahato i bez preispitivanja. Baš kao i vlast koja mu je sve to omogućila.
Treći sa fotografije je višedecenijski simbol mržnje prema nacionalnim manjinama u Crnoj Gori čije imenovanje za predsjednika Skupštine označava najveći poraz crnogorskog društva. Njegov pobjedonosni osmijeh i dočekivanje zvanica dok ispred Vile Gorica okupljeni gutaju biber sprej i suzavac je, ako ste do sada sumnjali, još jedan dokaz da je na sve spreman: od stavljanja maske lažnog Evropejca, preko prihvatanja priznanja iz ruku najvećeg autokrate, do ignorisanja Dana nezavisnosti države u kojoj obavlja jednu od najznačajnijih funkcija. Vojvoda.
Postoji niz drugih nepravilnosti i nelogičnosti u vezi sa dodjelom nagrade koje se moraju uzeti u obzir, a podrazumijevaju, između ostalog: nezakonitost, budući da je Zakonom o državnim nagradama Crne Gore dozvoljena samo jedna nagrada po oblasti, a ove godine su sve tri dodijeljene u kulturno-umjetničkoj oblasti; način izbora članova žirija i njihova kredibilnost; političko instrumentalizovanje najvećeg državnog priznanja, a posebno ako se uzme u obzir lista kandidatkinja i kandidata za nagradu, pa je utoliko kontroverznije i degradirajuće što su se ignorisale njihove reference i dostignuća, utoliko prije što su među kandidatkinjama i kandidatima i dvije Snežane, Dragićević i Vuksanović, koje su otkrile novu biljku, jedinstvenu u Evropi u poslednjih 200 godina. Žiri je, naime, prednost dao nepostojećoj knjizi autora poznatog po pisanjima i veličanju četništva u odnosu na otkriće od međunarodnog značaja. Vjerujem da je problem u imenu ove novootkrivene biljke – Petrolamium crnojevicii.Pronađena u Štitarima kod Rijeke Crnojevića, ponijela je ime Crnojevića, istorijskog i kulturnog simbola Crne Gore.
Reakcija vlasti na sve se ogleda u tišini i jednom izolovanom saopštenju ministarke Anđele Jakšić-Stojanović. Da budem jasna, ne sumnjam u iskrenost izrečenog, jer je ministarka i ranije u više navrata reagovala baš kako treba, ali time se ne pere odgovornost PES-a za sve što se desilo – bez problematizovanja, bez utvrđivanja odgovornosti za nezakonitost, bez jasnog stava partije po ovom pitanju. Uostalom, to je njihova politika od samog početka: prećutno podilaženje bivšem DF-u i normalizacija fašizma na svim nivoima.
Ako upitate ChatGPT da vam da svoje mišljenje o ovogodišnjoj dodjeli Trinaestojulske nagrade, dobićete ovo: nekada simbol antifašizma i kulture, sada se ova nagrada percipira kao politički kompromitovana, zakonski upitna i moralno osporavana. Ali da to ne bude tako potrudila se građanska snaga ovog društva. Svi koje cijenim su se oglasili u jednoj složnoj i zajedničkoj kompoziciji. Na taj način je sačuvan i integritet same nagrade, a već sam vam i pokazala da će ubuduće, dok ne bude poništena njena ovogodišnja dodjela, biti nemoguće dobiti informacije o njoj bez svih kontroverzi.
Za krešendo je, očekivano, bio zaslužan maestro lično. Kako mu i pripada. Odmjereno i gotovo uzvišeno. Nije se bavio očiglednim razlozima za odbijanje nagrade i nije se bavio kandidatima. Oni koji su pokušali da mu ospore postupak njegovim ranijim iznošenjem političkih stavova, bitku su unaprijed izgubili. Miloš Karadaglić je slavu stekao svojim radom i talentom, nije mu je donijela politika niti veze i može da podržava i govori šta god hoće. Njegova energija, osmijeh, principi, njegova ljubav prema Crnoj Gori su građanska lekcija za sve nas iz koje moramo nešto naučiti za dalje. Kao fotografija zastave LGBTQ zajednice koja stoji na ulazu u crkvu i natpis: “svi su dobrodošli”. Crna Gora je država svih njenih građanki i građana i baštini vrijednosti 13. jula. Od ovih lekcija svi zajedno u rušenje onih koji je ne žele takvu. U jedno budite sigurni: prije ćemo mi njih srušiti, nego oni državu.
(Preuzeto sa Facebook profila autorke)
