Prema opštim i prihvaćenim definicijama, cenzura je ,,čin zabrane ili kontrole knjiga, pozorišnih komada, filmova ili sadržaja drugih medija, ili ideja, vrijednosti ili vjerovanja određenih grupa zbog moralne, političke, vojne ili druge neprihvatljivosti“, a ovakva vrsta društvene kontrole ,,može biti uvedena interno od strane grupa ili organizacija koje proizvode informacije, ili od spoljnih izvora kao što su vlade, regulatorna tijela ili druge grupe čije funkcije mogu uključivati ovakve aktivnosti“.
Prema nešto preciznijoj odrednici Leksikona novinarstva, cenzorski rad obuhvata kontrolu sadržaja štampe i emisija radija, televizije, agencija i drugih oblika javnog informisanja, vrše ga uglavnom državni organi, a u nekim zemljama i crkva, političke organizacije, vojska. Najčešće je, navodi se u ovoj definiciji, cenzura ,,preventivna i tada služi ograničavanju ili sprečavanju objavljivanja informacija u riječi i slici“, suprotnim interesima ,,određenog društvenog sistema, određene vladajuće grupe i određenih moralnih normi i sistema vrijednosti“, prihvaćenih i dominantnih u tom društvu. Definicije cenzure obuhvataju njene različite manifestacije, jedna od njih je suspenzivna cenzura, nakon objavljivanja informacije naknadno se zabranjuje njena distribucija medijima i auto-cenzura – samonametnuta ograničenja u iznošenju ili tumačenju informacija zbog straha od dolaženja u sukob ,,sa opšte prihvaćenim pravilima ponašanja ili pak pod uticajem javnog mnjenja i pritisaka“.
Kao sistemska kontrola sadržaja koji će se javnosti učiniti dostupnima, ona se može provoditi manje ili više javno, te za širu javnost može biti manje ili više vidljiva. Vrijeme nacističkog javnog spaljivanja nepodobnih knjiga je, kako se čini, prošlo. Mjera stepena autoritarnosti društava danas je i mjera tajnosti ili otvorenosti primjenjivanja cenzorskih tehnika. Naime, onda kada pod pritiskom manje ili više autoritarnog režima mediji odbijaju da se bave određenim temama ili ličnostima i bez direktne akcije državnog cenzora ili radnih grupa određenih za cenzuru, ona je postigla svoj cilj. Manipulacija javnim mnjenjem putem diskvalifikacija nepodobnih medija i favorizovanja podobnih, bez podsticanja cenzure (i procesa autocenzure) teško je zamisliva i moguća.
Kao odgovor na eksplicitno targetiranje novinara crnogorskih medija – Gradske TV, Pobjede, M portala, Analitike, CDM-a, ovih je dana nevladina organizacija Montenegro international saopštenjem poručila da će ,,slobodu medija i sada već ugrožene živote uvaženih novinara (…) braniti na svim međunarodnim adresama koje se bore za slobodno medijsko nebo nad Crnom Gorom“ i obavijestila crnogorsku javnost da će o progonu nezavisnih medija obavijestiti europarlamentarce, američke kongresmene i senatore, kao i evropske i sjvetske medije. Poručili su i da ,,sloboda medija i nesmetano transponovanje istine, bez obzira na razdorno bolne činjenice koje targetirani mediji iznose, moraju postati ustaljena praksa u demokratskom drušvu…“
Prema Ranku Vujoviću iz Medijskog savjeta za samoregulaciju, reakcije državnih institucija na sve učestalije prijetnje novinarima, pa i najnovije koje je uputio premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović, uznemirujuće izostaju što je, kako kaže, i očekivano budući da su upućene sa tako ,,visokih političkih adresa“ i budući da je posljednje dvije godine u Crnoj Gori na vlasti populistički i desničarski režim, a takvi režimi ,,svuda u svijetu (…) ne podnose ni novinare ni medije“ i, shodno svom političkom rukopisu, svi imaju gotovo identičan odnos prema nerežimskim novinarima.
Po svoj prilici, i formiranje buduće crnogorske vlade, baš kao i sljedeći izborni ciklus, proticaće u atmosferi cenzure. Klasični cenzorski aparat je uveliko prevaziđen, a nova cenzorska strategija koju bi, već dobrim dijelom anestezirana i umorna, crnogorska javnost trebalo da prepozna obuhvata čitav niz radnji sa cenzorskim efektom: targetiranje određenog medija kao antidržavnog, ekstremističkog i antipatriotskog, rušenje njegovog kredibiliteta paralelno sa izazivanjem odijuma u javnosti, podsticanje na uspostavljanje procesa autocenzure s ciljem snižavanja novinarskih kriterijuma putem izazivanja osjećanja nesigurnosti, straha i ugoženosti, a potom i ukidanje izvora finansiranja i direktno djelovanje na potencijalne oglašivače, štamparije i prodajne mreže.
,,Ima više načina“, pisao je Ray Bradbury, ,,kako se mogu spaliti knjige, a mnogo je ljudi koji trče po svijetu sa zapaljenim šibicima“. Ima i više načina kako se mogu uništiti “nepodobni“ mediji. Jedan od njih je da se, u vladajućim stilovima autokrata i u ciklusima novih cenzura, kako to formuliše George Packer, novinari pretvore u potrošnu robu i da tek onda kada iznevjere svoj poziv postaju korisni državama, korporacijama ili naoružanim grupama, najčešće lišeni podrške javnosti, jer ,,u nekim zemljama je nemoguće pisati istinu, a da ne postanete predmet mržnje i meta nasilja“.
Činjenica je, međutim, i to da u istoriji ne pobjeđuju cenzori, kao ni njihovi pomagači i da se poslije izvjesnog vremena cenzorske strategije demistifikuju a atmosfera izopštenosti i straha okreće protiv onih koji su ih pokrenuli. Najčešće se, upravo u atmosferi cenzure, dešavaju manifestacije suprotne njenom cilju – sinergija želje za istinom i građanskog otpora.
Jer, one šibice iz Bradburyeve rečenice mogu da se nađu i u rukama onih koji bi njima mogli da donesu svjetlost…
