Predlaganje rebalansa budžeta za manje od dva mjeseca prije kraja godine nije nikakvo tehničko prilagođavanje, već javno priznanje potpune nesposobnosti planiranja i strukturnog rasula u javnim finansijama. Takav potez predstavlja vrhunac brutalnog ekonomskog populizma koji urušava fiskalnu stabilnost.
Ekonomska politika Vlade bazira se na zaduživanju za tekuću potrošnju umjesto na stvaranju nove vrijednosti. Istovremeno, novi inflatorni talas na tržištu prijeti da u potpunosti obezvrijedi najavljeno povećanje zarada kroz program Evropa sad.
"Krpljenje" tekućih rupa novim dugom
Uvećanje budžeta za preko 100 miliona eura, pri čemu se neto deficit od 70 miliona eura u potpunosti pokriva novim inostranim kreditom (80 miliona eura zaduženja), predstavlja primjer fiskalne neodgovornosti. Umjesto da se novi dug koristi za investicije koje stvaraju novu vrijednost i vraćaju kredite, država se zadužuje pred samu Novu godinu da bi pokrila tekuće rashode.
Povećanje rashoda za 90,8 miliona eura pri kraju godine pokazuje da je prvobitni budžet bio fiktivan i promašen u osnovnim makroekonomskim pretpostavkama.
Kamate potcijenjene za čak 22,6 miliona eura i skok bankarskih usluga te kursnih razlika za 40,8% (sa 8,1 na 11,4 miliona eura) jasni su signali da država ulazi u sve nepovoljnije i skuplje finansijske aranžmane, dok u isto vrijeme smanjuje tekuću budžetsku rezervu na svega 34,7 miliona eura.
Udar na poljoprivredu i generisanje troškovne inflacije
Dok Vlada bilježi rast izdataka za tekuću potrošnju, realni sektor i domaća proizvodnja tapkaju u mjestu ili propadaju.
Najavljeno poskupljenje crnogorskih mliječnih proizvoda za prosječno 8,5% (pri čemu pojedini jogurti u marketima već skaču sa 1,75 € na 1,95 €, a uvozni i do 2,55 €) predstavlja klasičan primjer rascjepa između prerade/trgovine i primarne poljoprivrede. Otkupna cijena stočarima ostaje zamrznuta, dok troškovi stočne hrane, transporta i suše rastu.
Dok druge evropske države reaguju milionskim paketima pomoći zbog suše i rastućih ulaznih inputa, domaći poljoprivrednici ostaju bez odgovora Ministarstva, što ih primorava na smanjenje stočnog fonda ili napuštanje predaje mlijeka.
Time se direktno urušava domaća ponuda i povećava uvozna zavisnost. Trgovinski lanci i prerađivači već uveliko podižu maloprodajne cijene u susret najavljenom Euro modelu i rastu troškova rada. Time se dokazuje da trgovačka struktura unaprijed ugrađuje očekivanu inflaciju u trenutne marže.
Euro model i ekonomska politika za 2027.
Ekonomska logika kojom Vlada najavljuje i pravda Euro model (gdje minimalne zarade treba da premaše 1.000 €) pati od osnovnih metodoloških i strukturnih grešaka. Prvo dolazi povećanje minimalca bez rasta produktivnosti, što dovodi do skoka troškova rada privrede i očekivanja da će se u opticaju naći oko 1 milijarda eura više.
Zbog toga privreda pribjegava preventivnom i trgovačkom podizanju marži i cijena. Krajnji ishod jeste inflacija koja u potpunosti anulira realni kupovni efekat uvećanih zarada. Najava Vlade da će na tržištu “slivanjem" stotina miliona eura u tekuću potrošnju biti "700 miliona do milijardu eura više" bez proporcionalnog rasta domaće proizvodne produktivnosti je definicija podsticanja inflacije tražnje.
Kada veća količina novca “juri" istu ili manju količinu domaćih roba i usluga, jedini matematički ishod jeste skok cijena. Lančano najavljivanje "ograničavanja marži od 1. januara" klasičan je administrativni odgovor na duboki tržišni poremećaj. Ograničavanje marži ne rješava uzrok (skok ulaznih troškova, uvoznu inflaciju, visoke akcize i troškove rada), već samo uzrokuje nestašice, potiskivanje proizvoda na sivo tržište ili prelivanje marži na artikle koji nisu pod restrikcijom.
Pravdanje rasta cijena isključivo ratom na Bliskom istoku i cijenom goriva predstavlja površnu ekonomsku analizu. Unutrašnji faktori ekspanzivna tekuća potrošnja Vlade, odsustvo kapitalnih investicija i administrativno nametnuta osnovica plata, glavni su uzroci za unutrašnju inflaciju. Sada je već svima jasno, da inflaciju podstiče vlast u namjeri da od građana “otme" nedostajući novac za finansiranje opstanka na vlasti. Poznatom metodom “psihološkog podsticanja inflacije", Vlada već dva mjeseca neumorno doprinosi rastu cijena, prebacujući krivicu na druge izvore .
Obećana najava povećanja zarada, naravno, finansiraće se iz ogromnog zaduženja, opet na teret svih građana, pa i najsiromašnijih, koji će te dugove vraćati.
Žrtvovanje razvoja radi potrošnje
Podatak da je do polovine godine realizovano jedva 27% kapitalnog budžeta jasno govori da Vlada nema administrativni niti operacionalni kapacitet da realizuje razvojne projekte u infrastrukturi, školstvu i zdravstvu. Preusmjeravanje projekata Prijestonice iz kapitalnog budžeta u tekuće transfere Ministarstva finansija predstavlja izvlačenje novca iz sistema kvartalnog izvještavanja.
Novac prestaje da bude transparentna investicija i postaje opšti tekući transfer bez jasnih podataka o trošenju. Deficit i tekuća potrošnja se “pumpaju" iz novih zaduženja po znatno višim kamatnim stopama. Kupovna moć građana se prividno podiže jednokratnim davanjima i administrativnim skokom plata, dok troškovni talas u prerađivačkom i trgovačkom sektoru (poput mliječnih i osnovnih namirnica) već unazađuje realni standard.
Razvojna komponenta (kapitalni budžet) je potisnuta, a domaća primarna proizvodnja (stočari, poljoprivrednici) prepuštena uvoznom pritisku i suši. Vlada stvara privid blagostanja na račun duga i inflacije, dok strukturne slabosti privrede, skup dug i nerealizovane investicije ostaju kao račun koji će poreski obveznici plaćati kroz visoke kamate i skupe potrošačke korpe.
(Autor je raniji predsjedavajući Senatom DRI CG)
