Trijumf crnogorske nepismenosti

Teško da se, i pored najbolje volje i moguće sentimentalnosti prema nesrećnim i navodno zapostavljenim crnogorskim Srbima, na gornje pitanje može dati pozitivni odgovor. Dok na drugoj, uslovno rečeno suverenističkoj strani, ima i afirmisanih istoričara, uspješnih pisaca ili rijetko plodnih publicista, u redovima izborne većine od 30. avgusta 2020. godine zjapi praznina obilno nadoknađivana slijepom vjernošću Srpskoj pravoslavnoj crkvi, njenim folklornim mitovima i srednjovjekovnom mračnjaštvu.

Što je najtragičnije, ni novije srpske partije koje bukvalno ne baštine crnogorski fašizam iz devedesetih već su, poput Demokrata, nastale znatno kasnije, ne umiju ni koraka da odmaknu od Amfilohijeve matrice, odnosno srpskog folklornog stepovanja, izmišljajući u jasnom nedostatku ikakvog ideološkog programa predizborne pjesmuljke tipa Mir je naša nacija, Pobjede a ne podjele, ili još besmislenije Idemo ljudi. Nije nimalo slučajno da upravo iz redova te partije čujemo zahtjev za podizanje spomenika mitropolitu Amfilohiju koji je definitivno Crnu Goru zadužio otporom prema civilizovanoj Evropi i ukupnom humanističkom svijetu.

Nije nimalo slučajno da zahtjev tobožnje inspekcijske službe za uklanjanjem famozne spomen-ploče u Morinju, kojom Crna Gora još jednom pokušava da koliko-toliko opere obraz, ispostavlja folklorna skupina srpskih stranaka okupljenih u aktuelnoj skupštinskoj većini. Zamislimo takvo svetogrđe da se jedna mlada, fašizmom iz devedesetih neopterećena stranka poput novonastalih Demokrata, javno suprotstavi zahtjevu za uklanjanje morinjske ploče i time nagovijesti moguću pozitivnu pukotinu u jedinstvenom i od devedesetih netaknutom frontu srpske folklorne skalamerije? Možda bi takav kopernikanski obrt u slučaju Demokrata čak bio i moguć da nije njihove prejake vjernosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi u čiju su šovinističku prirodu Demokrate bukvalno zaljubljeni.

No, vratimo se fenomenu crnogorske, u prvom redu političke nepismenosti kojom se gotovo ponosi aktuelna skupštinska, odnosno izborna većina od 30. avgusta 2020. godine. Malo čega su tipični predstavnici Demokratskog fronta, baška Demokrata, ili Jokovićeve već na ovim lokalnim izborima propale stranke, da ne pominjemo srpsku partijsku nedonoščad tipa Ujedinjene ili Prave Crne Gore, malo čega su, dakle, vrli srpski vitezovi svjesni da se od devedesetih godina nešto na Balkanu, ili u Evropi za proteklih 30 godina promijenilo. Još je Kosovo lažna, još Hrvatska ustaška i Srbima, pa dakle i Crnogorcima neprijateljska država, još su Srbi (zamislite?) krivi za Srebrenicu, još u Morinju nije bilo koncentracionog logora nego samo Sabirnog centra za mirnu i komfornu edukaciju stanovništva? Još su otuda odjekivali krici zadovoljnih pitomaca, još su bjegunci od bosanske klanice iz Herceg Novog izručivani sa propisnim brašnjenikom i dobrim željama Karadžićevom humanom sjemeništu?

Danas, primjera radi, nije jasno jednom Jokoviću da može izgubiti izbore i pored toga što je sa svoje strane ključno doprinio potpisivanju Temeljnog ugovora, koji uskoro, konstituisanjem Ustavnog suda, kao neustavan neće ništa predstavljati do bezvrijedni papir.

Treba biti baš politički nepismen pa potrčati u zagrljaj Evropi sad čiji su osnivači svojevremeno populistički neodgovorno podigli plate i penzije da bi se otvorila zjapijuća rupa u Fondu zdravstva, ili nepovratno raspadale dvije nekad ugledne zdravstvene ustanove u Novome koji, i pored silne poltronerije patrijarhu SPC Porfiriju, ostaje bez ikakve bolnice i, nažalost, očekivane državne pomoći.

Uostalom, teško se jedna država može pozivati na pismenost ukoliko joj vladu postavlja crkva ili ima premijera koji očigledno, umjesto svojoj, služi tuđoj državi.