Hrastovo drvo čije tradicionalno nalaganje, prema vjerovanju, simbolizuje oganj koji je u Vitlejemskoj pećini ugrijao tek rođenog Isusa, ponovo u crnogorskim prilikama dobija izvitopereni tretman i - nakon što ispuni puku formu – dio badnjaka završava u, ili pored kontejnera.
Tako je bilo i juče, a tradicija neslavna traje godinama.
Prodavci badnjaka, što je takođe nova i izvitoperena tekovina vraćanja naroda vjeri, nakon što kamione i prikolice svetog drveta uberu sa državne ili tuđe imovine, ono što ne prodaju ostave na zelenim površinama, raskrsnicama, trgovima gradova...
Kriza je, muka je, narod se dovija da zaradi, ali valjda treba imati trunku respekta prema onome što vam hljeb donosi, bile to i grane drveta, pa još svetog, ostavljenog na betonu, uz stubiće. Za takvim trgovcima, poslije svakog Božića, komunalne službe kamione badnjaka moraju da odnesu na deponije.
Sa druge strane i neki građani koji iako u kući nemaju ognjište, ili šporet na drva (a takva je većina novih stanova recimo u Podgorici) kupe pozamašnu granu za držanje pored vrata... Kad praznik prođe, badnjak nemaju gdje, jer ga nijesu odnijeli da bude naložen, kako vjera nalaže, već je poslužio da se vjera pokaže. Tako formalni badnjak, koji nije ispunio svoju punu misiju, isto završi u kontejneru.
Tužna, ustaljena, praksa se nastavlja. Nema glasnih apela ni od crkvenih velikodostojnika, valjda se pristupa oportuno: bolje da badnjak bude sredstvo za širenje vjerskog uticaja, nego da ispuni suštinu.
Valjda je suština srž vjere. Ili je badnjak, ne daj bože, simbol i potvrda da nije baš tako. U suštini, direktno ili posredno, i vjernici i vjerski autoriteti postaju saučesnici u ovakvom vidu trgovine običajima.
O posječenoj šumi, tek nema glasa – hrastovi postaju kolaterala.
Ne treba zaboraviti da je sličnu sudbinu godinama imala jelka koja je, ne samo na ovim prostorima, redovno stradala uoči božićnih i novogodišnjih praznika. Onda je to zabranjeno, a pronađena je alternativa: vještačke jelke su počele da krase stanove, ili se ustalila kupovina pravih, u saksiji, koje je nakon praznika bilo moguće i zasaditi.
Možda bi, slijedeći, kampanje i ekološki osviješćene poduhvate nekih nevladinih organizacija, koje se bore za opstanak hrastova, posebno ednemskih i gotovo istraženih vrsta ovog svetog drveta, i sudbina badnjaka mogla da doživi (r)evoluciju.
Ne u potpunosti, ali makar bi je mogli praktikovati građani koji ne nalažu badnjak, već ga kupuju da bi ga, eto, bacili u kontejner.
Bolje je da zasade žir, ili posade drvo hrasta i tako, u najboljoj vjeri, doprinesu tradiciji.
