Ko ne zna o čemu je riječ pomisliće da je rasprava na Ustavnom sudu o ''neradnoj nedjelji u Crnoj Gori'' još jedan vic na temu naših radnih navika. Nedjelja je dan koji dobio ime baš po tome što se tog dana ne radi.
Po nedjelji je nazvan i naredni dan ponedjeljak i cijela sedmica. Kraj sedmice ili vikend (weekend) je standard koji je prihvaćen u cijelom svijetu, definisan zakonom i obavezan za sve. I priča o ''neradnoj nedjelji'' liči na raspravu o ''plavom blue jeansu'' i dilemi da li on treba biti plave boje.
49Logično bi bilo da je Ustavni sud raspravljao o radnoj nedjelji, odnosno o dodatnom plaćanju rada tim danom, o ukupnom mjesečnom radnom vremenu i pravima radnika koja oni imaju u većini EU država.
Ustavni sud je riješavao pravo na rad trgovina nedjeljom kojima je država zakonom zabranila rad. I ispravio nepravdu koju je država uradila prema trgovcima.
Država je takvu nepravdu njima napravila zbog svoje nemoći da zaštiti prava radnika u trgovinama. Nije mogla natjerati poslodavce da uvedu smjenski rad, zaposle veći broj radnika i tako im obezbijede sedmodnevni i dnevni odmor i osmosatno radno vrijema koji su zakonima propisani.
A u tim zakonima vlast je poslodavcima izašla maksimalno u susret. Pod određenom uslovima sedmični odmor može biti samo 20 sati, a odmor između dva radna dana 10 sati (Član 78). Time su ukinuta prava zakoja su se radnici krvavo borili kroz vjekove. Zaboravljen je standard uveden u 19. vijeku: 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati spavanja.
U Zakonu o radu vikend je nazvan ''slobodnim danom koji je po pravilu u nedjelju'', pri čemu nije rečeno po kojem pravilu. Time je omogućeno poslodavcima da kao bogovi određuju koji je to sedmi dan kad se treba odmarati.
Ali našim trgovcima je i to bilo malo.
Odmor nakon šest dana je uveden još u vrijeme robovlasništva. Robovlasnici su shvatili da odmorni robovi bolje rade i brzo nadoknade gubitak nastao u danu odmora. U tim vremenima je prihvaćena četvrta Božja zapovijest, koja prema pravoslavnom nauku glasi: „Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i završi sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu“.
Zanimljivo je da se u odbranu nedjelje nisu uključila sveštena lica nijedne crkve, pa ni one koja se nezvanično pita o svemu u Crnoj Gori. A baš su oni morali zatražiti poštovanje ove Božje zapovijesti. Tako bi zaštitili svoje vjernike i njihovo pravo na obred nedjeljom.
Robovlasnik je čuvao robove, jer su oni bili njegovo sredstvo za rad koje je skupo platio. A današnji radnici su jeftiniji od robova. Kad jedan ode - drugi se lako nađe.
Radnici su neorganizovani, podijeljeni u više sindikata koji nemaju nikakvu realnu snagu. Državni službenici i njihovi sindikati koji su najmoćniji ćute. Oni imaju zagarantovan dvodnevni vikend. Ne boli ih tuđa muka i odgovara im da mogu kupovati vikendom.
Sindikati su pristali na inferiornu ulogu u društvu, bez ideje i želje da se bore za prava radnika. Takvi sindikati poslodavacima omogućavaju da iskorištavaju radnike bez tenzija i pobune.
Političari su odavno izgubili interes za socijalne teme. Iako sve najjače političke stranke imaju u nazivu socijalistički predznak, nijedna se ne zalaže za prava radnika, čak ni retorički.
Tako su radnici izgubili sva prava koja su im prije trideset godina bila zakonom zagarantovana.Izgubili su ih bez borbe, jer ih nije imao ko u nju povesti.
I dok se raspravlja da li nedjelja treba biti radna radnici odlaze u države gdje su im osnovna prava zagarantovana, gdje imaju veće plate. Tamo trgovci znaju kako rasporediti radno vrijeme ako žele raditi nedjeljom. I pored toga oni dobro zarade, iako daju veće plate većem broju radnika a rashodi i cijene usluga isti kao kod nas.
