„Direktor policije drži čas dok sudija crnogorske mame Justicije ćuti, jer mu je svaki slučaj dobro poznat“, zavapio je u ekstazi notorni Boris Bogdanović, prvi među jednakima u najbesprizornijoj partiji koju crnogorska politika pamti. Jeste, koliko god se činilo nemogućim, Ura je izgubila prijesto beščašća. Nastavio je vidno uzbuđeni Bogdanović da likuje nad nastupom svog privatnog direktora policije, pa nam tako saopštava: „Ne tražimo osvetu. Tražimo odgovornost. Ne tražimo spektakl.Tražimo istinu i posljedice“.
I sve ovo bismo mogli pripisati euforiji i gluposti, kad ne bi bio u pitanju Boris Bogdanović i njegova marioneta koja se javnosti ukazuje u liku direktora policije Lazara Šćepanovića. Ipak, budući da nam je poznat govornik, dužni smo odstraniti i euforiju i glupost. Osim, ako prizovemo dobrog starog Sigmunda koji nam otkriva da je „prvi znak ljudske gluposti potpuno odsustvo stida“. Vaistinu, i Bogdanović i vascijela kamarila klonova u tijesnim i jednoličnim odijelima lišena je i zrna stida. I da, sve što traže je spektakl. Sve što traže je osveta. Revanšizam. Frojd je izrekao istinu o stidu. Da nije tako, ovaj trbuhozborac, koji likuje nad govorom vlastite marionete, bar bi ćutao.
To je najmanje što može učiniti nakon svega. Nakon cetinjskih tragedija, recimo. Nakon dva masakra koja se, čini se, ne tiču bilo koga, osim porodica zavijenih u crno. A koliko je odsustvo stida u slučaju Borisa Bogdanovića svjedoči patetičan i jeftin politički monolog koji smo već citirali. No, nije li sve u vezi s njim i njegovom partijom jeftino, i lažno? Porodice ubijenih u dvjema tragedijama su porodice koje su sve ovo vrijeme govorile da ne traže osvetu.
Tražili su odgovornost. Tražili su istinu i posljedice. Ali, nijesu dobili ništa od toga. I zato je vrhunac beskrupuloznosti kad jedan režimski kerber na sebe navuče kožu ljudi koji su izgubili svoje najmilije, kožu žrtve, i kad taj režimski kerber bez i zrna stida izgovara ono što su zauvijek unesrećene porodice govorile godinama unazad. I na protestima, dok su tražili pravdu i odgovornost. Odgovornost koja pripada upravo Borisu Bogdanoviću, Aleksi Bečiću, Danilu Šaranoviću i njihovom privatnom direktoru policije Lazaru Šćepanoviću. Zato, zaista morate biti Demokrata, pa ne potonuti u zemlju od sramote. Nakon svega što se dogodilo, i nakon svega što ste mogli, a nijeste spriječili. Nakon ogavnog ćutanja na okolnosti koje javnosti nikad nijesu predočene. Nakon ravnodušnosti nad tragedijama kakve ne pamti Crna Gora.
Nakon sramnog pokušaja kriminalizacije čak i protesta organizovanih u znak podrške porodicama stradalih. Ali, to su, znate, Demokrate. I od takvih se ništa drugačije ne može očekivati. Ni od Bogdanovića, ni od njegovog direktora policije, kojim je Bogdanović ne tako davno plašio novinare, i sve one koji nijesu po volji režimu. Obećavao je da će njegov direktor mnogima ukrasti sunce. Tradiciju nastavlja, ali se u proces proizvodnje straha aktivno uključuje i sâm Šćepanović. Ovaj karijerni policajac, koji je svoju policijsku biografiju ispisivao od 2005, sa sve napredovanjem u službi u vrijeme diktature, i sa sve tihovanjem o navodnom kriminalu o kojem danas hrabro i javno mantra, opijen moći koju pruža partija, usred emisije zaprijetio je novinaru. A odbjeglom osuđeniku zaprijetio je gnjevom koji će sručiti na njegovu majku?!
Nećemo roniti suze nad novinarem i medijem koji su Demokrate doveli na vlast, ali ne možemo da se ne zapitamo što treba da se dogodi pa da neko, bilo ko, spozna značenje odgovornosti. Je li Crna Gora u indukovanoj komi, u potpunoj anesteziji, pa čak i marioneta beogradske marionete svoju bahatost demonstrira javno, bez zazora od bilo čega. Još je samo nedostajao pendrek, pa da režimski novinar Komnenić dobije po prstima od režimskog direktora Šćepanovića, kad god postavi neko uhu neugodno pitanje.
Ali, novinar Komnenić je nedavno (braneći svoju i ulogu medija za koji radi u ustoličavanju šovinizma na vlast) kazao da su se oni morali boriti protiv DPS-a, pa makar i s crnim đavolom. Čini se da je đavo došao po svoje.
Ima li kraja besprizornosti Demokrata? Besprizornosti Borisa Bogdanovića koji govori o grobovima, o porodicama bez odgovora, o đeci koja odrastaju bez roditelja. Pritom, u svemu izgovorenom nema žrtava cetinjskih tragedija. Ne govori o njima. Ne govori o roditeljima koji su izgubili svoju đecu. Ne govori o svirepo ubijenoj đeci, koja nikad neće odrasti.
