Prije svega za one čitaoce koji ne gravitiraju basenu Skadarskog jezera da objasnim šta je to ukljeva.
Ukljeva je mala riba. I to baš, baš mala. Samim tim ona je plašljiva i nikada nećete sresti samu jedinku u prirodi. Uvijek je u velikim grupama, jatima i tu se nekako osjeća sigurno. Kada ulovite ukljevu sigurno se nećete nikome pohvaliti jer kod ukljeva nema kapitalaca, trofeja... sve su male i iste. Nju nećete preparirati i držati na zidu.
Ukljeve imaju običaj da nestanu na neko vrijeme i onda se odjednom pojave, to rade kada osjete da im odgovara klima, tada ih ima na hiljade. Pred velikim ribama drhte, gledaju ih sa strahopoštovanjem i čim se velika riba namršti ukljeva zaćuti, poput ribe logično.
Ukljeva voli i kada je prekinu u pola riječi, pogotovo ako je to uradila ona baš velika riba. U tom trenutku ukljeva se nasmije kao da uživa u tom činu i osjeća se inkluzivno.
Aleksandar Vučić, neprikosnoveni gospodar svega srpskoga, pa samim time i srpskih Crnogoraca, voli vino. Voli da priča o njemu, da se pravi pametan, da izigrava somelijera, a najviše voli da ga konzumira, često u većim količinama nego što bi njegova istrenirana pojava to sebi smjela dozvoliti.
Šta biste vi, da ste na njegovom mjestu, uradili da imate ovaj porok i njegovu moć? Pa, sigurno biste kao i on organizovali, iz godine u godinu, jedan od najvećih sajmova vina na Balkanu.
I, Vučić to, naravno i radi.
80Međutim, voli Vučić još jednu radnju dok pije. Mi koji živimo u basenu Skadarskog jezera bi svi iz glasa rekli da uz vino voli da prismoči sa suvom ukljevom. Jer, ništa se ne slaže tako fino kao vino i ukljeva.
Eto, voli i Vučić da prismoči, ali ne sa ukljevom već sa nekim od podanika. Merak je čovjeku da onako pripit izmaltretira, ponizi i pokaže silu nad nekim posilnim.
Ali, više ga očigledno „ne radi“ da se iživljava nad raznim Drobnjacima, Monama i sličnim prikazama koje ga u stopu prate. Pa je, evo dvije-tri godine, svoj drugi porok na tradicionalnim danima vina u Beogradu zadovoljio Crnogorcima. I to ne bilo kojima već onima iz samog političkog vrha. Tako mu, valjda, i priliči.
A, otvorilo mu se, mije da nije. Prvo Krivokapić, pa Abazović i sada Milatović. Za svaki sajam po jedan.
Ovom prvom je kao pandam značaju mjesta premijera Crne Gore u svojim očima, Vučić poslao jedne izblijeđele farmerke da ga dočekaju. Drugome je, shodno karakteru i godinama, dao da pod pratnjom, rotirkama i sirenama „uhvati dva kruga“ po centru Beograda i time ostvari svoje dječačke snove.
Treći je došao, okuražen samim sobom kod kuće, pun samopouzdanja i želje da se propne u balkanske političke visine. Nije mu Vučić dozvolio ni da rečenicu završi, i to ne jednu već svaku koju je započeo. Ali, kao da to na njega nije imalo onog efekta kao na nas „doma“, a koji psiholozi nazivaju transfer blama. Ne, čak mu je nekako i milo bilo pa je sa osmijehom sveprihvatio i trudio se da bude što više - inkluzivan.
Eto, voli i Vučić da prismoči, ali ne sa ukljevom već sa nekim od podanika
I ko zna šta je do kraja noći bilo jer Vučić je pio taman kao da mu je Jakov donio „vezu“ suvih ukljeva da prismoči s njim(a).
A, i logično je da na tim susretima „na vrhu“ predsjednici jedan drugog čašćavaju nacionalnim autentičnostima. Vrlo često to bude i hrana. Pa ne bi bilo nimalo čudno da je tog dana Vučić jeo upravo suvih ukljeva iz Crmnice, a naš predsjednik neku autentičnu srpsku hranu. Nešto po čemu je srpska trpeza poznata… E, to nešto.
Ima jedna stara narodna anegdota o dvojici Crnogorca, jednom stasitom grmalju i drugom sitnijem „kratežu“, koji nakon što su obavili planirano na pazaru svrate u lokalnu birtiju da se počaste.
Prvi naruči krapa (šarana) od dva kila, a ovaj manji, pun kompleksa, naruči za sebe svinjsku glavu. Nakon što pojedoše obojica svoje porcije „zagrmlje“ momčina: „Daj ovamo kilo vina jer oće ova riba da pliva“. „Kratež“ čim ga ču naruči i on: „Daj ovamo dvije kile vina jer i ovo krme oće da loče“
Ne znam zbog čega mi sada pade ne pamet ova stara anegdota za koju vjerujem da sam je davno pročitao u sjajnoj knjizi Pavla Đonovića „Dim u dim“ ako ne zbog nazive te zbirke. Dim u dim, govorili su stari Crnogorici ili brk u brk, pa ko što ponese. Drugačije se nije brojalo i slušalo se dok neko govori. Istina nije svakog zapadalo, ali ti koji su govorili bili su saslušani, jer da nisu znalo se – čibukom po vrh glave.
Dim u dim, a i ukljeve su suše samo sa dva dima.
