Tradicija

U svome čuvenom eseju Tradicija i individualni talenat Tomas Sterns Eliot piše o tradiciji, i, gle čuda, individualnom talentu! Naravno, Eliotov esej se odnosi na književnost te se u istom bavi odnosom prema književnoj tradiciji. No, ako bismo Eliota preveli na jezik crnogorske stvarnosti dakako da bi u njegov esej bez i trunke grizodušja mogli ugurati gomilu likova, koji su 2020. pristigli niotkuda. 

Zapravo, neki su već bili tu, ali su se te mitske godine naprasno preobrazili i objavili svijetu u posve drugačijem obliku. Oni drugi, kao da su Nenadićevi “pjesnici, porijeklom niotkuda”. Iznebuha su se obreli u crnogorskome političkom životu, i to kao novi vlastodršci. Elem, vratimo se početku teksta i eliotovskom razumijevanju tradicije. 

Za Eliota je tradicija važna, i nipošto je se ne smijemo odreći. Znate, tradicionalno plivanje za krst časni, tradicionalni praznik srpskog jedinstva i zastave, tradicionalno naricanje Danice Crnogorčević ispred tradicionalnog podgoričkog Hrama, a povodom tradicionalne tzv. Srpske nove godine, pa sve do tradicionalnog lelekanja Matije Bećkovića na nekom od tradicionalnih svetosavskih posijela. 

Uglavnom, za razliku od Eliota, tradicija u našem prijevodu stara je koliko i tradicionalna ugroženost Srba u Crnoj Gori. Dakle, nekih desetak godina, kad su oni, kako je Ljuba Tadić jednom takve odredio – “Srbi po zanimanju” – odlučili da svoje političke programe i ciljeve zidaju na lažima o nacionalnoj ugroženosti. Podrazumijeva se, uz mentorstvo i pokroviteljstvo Crkve Srbije, bez kojih bi naši martiri i dalje izvodili jeftine ulične performanse i na ražnju okretali prase ispred Skupštine. 

Ali, o njima znamo sve. Oni su od onih koji su već bili tu. Takoreći starośedioci na političkoj pozornici. Aktuelni premijer i aktuelni predśednik su pak od onih pristiglih niotkuda. Dobro, ako njih pitate reći će vam da su živote proveli u rovovima, boreći se protiv diktature bivšeg režima. Ali i Zdravko Krivokapić je tvrdio da je u stanju pomjeriti brdo pa ga ipak nije pomjerio? Laž je nešto na što smo odavno navikli, i možda jedina tradicija koja zaista jeste tradicija. 

Nažalost, kao i već pomenute tradicije vaskolikog srpstva u Crnoj Gori 2020. uspostavljena je još jedna važna tradicija. Tradicija sluganstva Aleksandru Vučiću. Tradicija razaranja Crne Gore. Tradicija klečanja na koljenima pred Aleksandrom Vučićem i njegovim Sinodom. Jer to nije Sinod Porfirija Perića, već Aleksandra Vučića. Stvarnog patrijarha Crkve Srbije. Kao što rekoh, tradicija stara skoro pa četiri godine. 

I moramo biti pravedni pa reći da je Zdravko Krivokapić rodonačelnik te i takve tradicije, ali istovremeno i neko ko očito nije dovoljno dobro i dovoljno pokorno služio Aleksandru Vučiću te je stoga svoju političku karijeru završio maltene izopšten iz srpstva. Prokazan kao izdajnik velikosrpskih interesa i plaćenik kojekakvih tajnih i javnih antisrpskih organizacija. 

Ali, kao nastavljač tradicije sluganstva u obličju novog premijera javlja se Dritan Abazović i njegova Ura. Tradicija živi punim plućima i tu individualni talenat daje svoj doprinos. Nije moguće gradirati stepen Abazovićevog sluganstva i pokornosti Aleksandru Vučiću, jer nauci nije poznat metod kojim bi se takva količina snishodljivosti i poslušnosti mogla izmjeriti. 

Ipak, Abazović je prošlost. Politička, naravno. Prošlost pred kojom je ne baš vesela budućnost ako tužilaštvo i sudstvo budu radili svoj posao. Sadašnjost je Jakov Milatović. Nedovršeni čovjek i igrom slučaja predśednik Crne Gore. One Crne Gore koja ga je birala. One Crne Gore koja svoje porijeklo i svoj identitet sebi samoj mora predočavati bilbordima. Bilbordima laži, i bilbordima koje plaća Aleksandar Vučić. Vjerujem da je Milatovićeva pośeta Beogradu već opšte mjesto i da je svako u Crnoj Gori i regionu, htio ne htio, imao priliku svjedočiti tradiciji i individualnom talentu. Ličio je Milatović na predratnog đaka kog učitelj Vučić svakog časa može kazniti i poslati da kleči na kukuruzu. 

Dok je u rukama držao čašu biranog srpskog vina i ushićeno gibao tijelom uz “Kralja Petra barku”, fasciniran Aleksandrom Vučićem, njegov nesuđeni ministar poljoprivrede izgledao je toliko jadno i izgubljeno da je sve nas obuzeo stid. 

Stid od glave do pete. Stid zbog tuđeg odsustva stida. Stid zbog čovjeka lišenog dostojanstva. Čovjeka, koji se u svijetu predstavlja kao predśednik Crne Gore, a ponaša kao predśednik neke mjesne zajednice u Srbiji i nižerazredni SNS činovnik. 

E, to su vam, dobri moji, tradicija i individualni talenat u svoj svojoj raskoši. Nek se vidi raskoš sluganstva, jer, valjda je to ta “petrovićevska Crna Gora” koje su im puna usta.

Možete li zamisliti nekog od Petrovića kako kleči na kukuruzu u kutu srpskog dvora? Uz nadljudski napor i borhesovsku imaginaciju ne mogu ni ja.