Samohrani otac Tomaš Bošković, kojem su nedavno oduzeta djeca, prvi put se, nakon događaja koji je uzburkao javnost, lično oglasio. Njegovo otvoreno pismo prenosimo u cjelosti.
* * * * *
Poštovani svi,
Obraćam se široj javnosti povodom moje porodične situacije.
Zahvaljujem svima koji su javno osudili nasilje nad mojom djecom, koji ste saosjećali sa mnom, koji ste i izašli na protest za mene, koji ste bili pred zatvorom, svima koji i danas i pišete i podržavate me, kao i svima koji ste podijelili snimak koji odobravam kao roditelj, u cilju dokazivanja nasilja nad mojom djecom, jer drugačije ne bih mogao da ga dokažem.
Do sada nijesam davao nikakve izjave, računajući da će ova priča završiti tamo đe treba. No, evo nije, đeca su mi i dalje ugrožena...
Moja đeca ni danas nijesu sa mnom, niti sam ih vidio očima otkad izađoh iz zatvora.
Još uvijek ne dolazimo sebi zbog svega što se izdešavalo. Moja majka je zbog odvođenja đece na onakav način doživjela moždani udar. Još uvijek je u bolnici i u teškom stanju. Za đecu brinem, sin je bolestan od srca, ćerka jako vezana za mene.
Da krenem redom. Zahvaljujem još jednomsvima koji ste mi stali u odbranu na bilo koji način.
Starateljstvo nad đecom imam od prvog dana. Ona je napustila dom i đecu.
Za to vrijeme, moja bivša supruga je dužna plaćati alimentaciju. Zbog neplaćanja, morao sam da se borim na sudu za pravdu, pa je ista osuđena presudom na 70 dana zatvora i da plati alimentacije koje duguje. Do danas ih nije uplatila... Čekamo da ispuni tu obavezu do 17. jula.
Mojoj đeci ja ne branim da gledaju svoju majku. Ona se za njih rijetko i interesovala.
Danas je donjet Zaključak o sudskom psihijatrijskom vještačenju nas kao roditelja. Za mene pišu da sam stabilan kao otac, da ne postoje medicinski razlozi koji mi kompromituju roditeljsko pravo i sruge stvari koje me čine podobnim roditeljem.
Interesantno je što se Centar za socijalni rad obraća javnosti da tri godine vode potupak i čuda čine, te da ja đecu branim i ne razvijam im ljubav prema majci. Ja siledžija nijesam i ničim ne bih prisilio đecu da se viđaju sa njom ako ne žele (a oni tvrde da imaju razloga što ne žele kod nje). Njiova se pita.
Ako su socijalni radnici primjetili da ja tu nešto manipulišem, mogli su mi oduzeti ili ograničiti starateljstvo, a za tri godine vala su imali kad voditi i razgovore s mojom đecom da ih upute na majku, da su tada viđeli u tome problem. To im je posao. Nikakav papir ja nemam o radu njiovom s mojom đecom.
Tokom ove godine podnio sam prijavu za nasilje i Ombudsmanu da utvrdi da li ima nasilja od strane iste, uz priloženu medicinsku dokumentaciju. Još uvijek čekam odgovor. Đeca su mi tada vraćena kući s tragovima nasilja, o čemu posjedujem dokaze. Podnjeli su doktori prijavu za porodično nasilje njeno...
Dana 17 juna, na očigled šire javnosti, uz neviđen propust državnih službenika koji su i sami bili svjedoci nasilja i otmice djece od strane majke i nijesu reagovali čime su saučesnici djelu koji će sud dokazati nadam se, moja đeca su dozvoljena na boravak majci koja je pokazala nasilje nad njima (do danas nikakvog rješenja u vezi sa tim od Centra za socijalni rad nemam).
Po izlasku iz zatvora, bivam kontaktiran samo jednom od Centra za socijalni rad, đe mi socijalna radnica kaže da su đeca kod majke, da ih oni obilaze (ne znam koliko puta, niti ko). Iskazujem zabrinutost šta se dešava s mojom đecom, jer je socijalna radnica rekla da moja đeca samo ćute i ništa ne govore.
Pisao sam Centru i zamolio hitno odgovore u vezi sa svim preduzetim radnjama u vezi sa mojom đecom, rješenjima i tako dalje, te čekam odgovor.
Danas je donjet Zaključak o sudskom psihijatrijskom vještačenju nas kao roditelja. Za mene pišu da sam stabilan kao otac, da ne postoje medicinski razlozi koji mi kompromituju roditeljsko pravo i sruge stvari koje me čine podobnim roditeljem.
Neka dalje odlučuje sudija.
Molim uvaženi civilni sektor koji protestvuje zbog mog pomilovanja, da javno daju saopštenje:
S obzirom na to da ste strogo protiv porodičnog nasilja, šta ste preduzeli u vezi sa nasiljem nad mojom đecom od strane žene koju predstavljate žrtvom nasilja, odnosno u vezi sa snimkom?
Da li znate da su podnešene krivične prijave protiv nje za nasilje nad djecom, te da su prijavljivali nasilje i doktori kad su konstatovali povrede (posjedujem svu dokumentaciju) tokom 2021. godine protiv dotične?
Da li vaš protest znači neki pritisak na sudstvo jer mi je u toku donošenje novog rješenja o starateljstvu?
Čudi me to da ne sačekaste bar dok se istraga o mom slučaju ne završi?
Čudi i ta borba tolika vaša da se skrene pažnja na nju, umjesto na đecu?
Da vam kažem, brao drva jesam nekad i bio osuđen jednom na tri mjeseca zatvora i odležao sam tu kaznu. Ne morališem ođe!
Nemojte mi, uvažene, nabijati ljagu na ime da sam višestruko osuđivan za nasilje, kad nijesam, bez jednom pri razvodu i ne bježim od toga.
To što sam osuđen zbog toga što kao osporovam gledanje đece, slobodno mi uzmite za zlo, ja ih nagonit neću da rade što ne žele, niti ih uvjeravati da vjeruju u nešto što ne vide kao istinu, no neka Centar radi svoj posao. Čak su i doktori konstatovali da se đeca sa mnom osjećaju sigurnije (imam papir).
Da vas neko šklapa, biste li mu otrčali u zagrljaj i ima li toga ko bi ve uvjerio da je šklapač dobra osoba?
Nemojte mi, uvažene, nabijati ljagu na ime da sam višestruko osuđivan za nasilje, kad nijesam, bez jednom pri razvodu i ne bježim od toga.
Ostavite se medijskih prepucavanja s mojim imenom i mojom đecom i svu pravdu tražite isključivo na sud!
Evo su mi pokrenuli i oduzimanje prava na materijalno. Molim sve institucije da se ukljuce i pomognu mi u rjesavanju slucaja.
Sve mi se moze oduzeti, al ljubav za đecu ne!
Tomaš Bošković
