Početak ljetnjeg računanja vremena trebalo je da bude veseo momenat za sve nas, u najljepšem godišnjem dobu, ali umjesto toga, živimo u zebnji, panici i strahu što nam sjutra donosi. Koji će biti sljedeći bilans posljedica Covid-19, do kada, i tako redom...
Stanovnici opštine Tuzi, već 12 dana žive u karantinu; ulice i trgovi su prazni; škole i trgovine zatvorene, ulazi i izlazi blokirani na teritorijičitave opštine! Zasada, potvrđena su 34 slučaja Covid-19, što predstavlja visok procenat u odnosu na broj stanovnika.
Teško je opisati trenutnu situaciju, neuporedivu sa onom prije nekoliko dana. Koliko neobična, isto toliko uznemiravajuća za sve građane na teritoriji Malesije.
Kako zazaražene Covidom-19, tako i za njihove bližnje, komšije, poznanike, kolege i prijatelje, kako to biva kod nas u Malesiji; kod kuće, u kafani, na ulici i prilikom završavanja zajedničkih obaveza. Držati se zajedno na veseljima, svadbama i sahranama, jeste najsvetija tradicija ovih krajeva, koja, nažalost, sada izgleda kao nešto davno, a želja stanovnika Malesije da nastale teške trenutke zajedno podijele, je sve veća.
Slaviti jedno drugo, a naročito pružiti ruku utjehe je tako sveto za našu staru tradiciju. Danas, ona nedostaje i samo oni koji, nažalost, doživljavaju ove trenutke, znaju koliko je teško biti sam, bez svojih bližnjih, bez prijatelja i poznanika.
A, što je sa našim ulicama, naseljima, dvorištima i kućama? Samo strahovita tišina i čekanje što će donijeti sjutrašnji dan.
Što se više prisjećamo škola, dvorišta, naših đaka, živosti svakodnevice, gužvi u saobraćaju i slatkog trčkaranja onih koji su naša budućnost, to nam više nedostaju.
Donedavno su vjernici posjećivali vjerske objekte i molili se, njegujući tako dugu vjersku tradiciju ovog prostora. Danas se sveštena lica obraćaju vjernicima preko TV ekrana.
A naši poljoprivrednici gledaju svoju, već pripremljenu zemlju za proljećne usjeve, u iščekivanju boljih dana iako bi se, u normalnim okolnostima, u ovo vrijeme već pripremali za rane proizvode sa svojih imanja.
Sve izgleda tako daleko! Čak i prvi komšija nam se čini kao da je na kraju svijeta. A zagrljaji najmilijih nam samo produbljuju želju za onima koje volimo. Ali, neka! Čežnja rađa veću ljubav i nadajmo se da će ona približiti ljude jedni drugima.
Stoga, ovo je trenutak da se prisjetimo poruke “Radujmo se životu”, velikog pjesnika A.S. Puškina, koju je napisao u karantinu 1827. godine, gdje se nalazio zbog kolere:
Sve će otići i sve će proći,
otići će sve brige i panika,
opet će putevi postati ravni
i vrtovi će opet biti puni cvijeća.
......................
......................
I neka se za prazničnim stolom
Svi opet radujemo Životu,
I neka i na ovaj dan Svevišnji
pošalje komad sreće u svaki dom!
Nastojao sam da ovaj članak zaokružim ovom porukom, u vremenu kada su nam potrebni vjera, ljubav i bliskost jednih prema drugima. U ovo vrijeme, kada služeći se mogućnostima savremene tehnologije, možemo čuti glas onih koje volimo, bližnjih, prijatelja i kolega, sa obostranom željom ”da se što prije sretnemo”, možda ćemo na sve gledati drugačije, drugim očima i dubljom ljubavlju vidjevši koliko ona znači u ovim teškim danima.
