Nove generacije gejmera i ljubitelja video igara sigurno se čude na pomen Tetrisa, igrice koja je razdrmala svijet i uvela radost u tada dosadnu i repetitivnu svakodnevicu porodica širom svijeta. I dok danas mnogi uživaju u čarima Counter Strike-a, Resident Evil-a, i drugih video igara poput Fortnite-a i Genshin Impact-a, oni stariji se sa užitkom sjećaju prvog Gejmboja i Sege i svega što su te konzole podrazumijevala i predstavljale. Kad bi, danas, neko odlučio da napravi dobar mokumentarac ili autobiografiju o životu prije i poslije „igrica“, zastao bi poslije prvih 15 minuta jer je to, suštinski, jako težak, ali i besmislen zadatak.
Jedan takav skorašnji pokušaj evociranja nostalgije i dobrih sjećanja jeste film „Tetris“ Džona Beirda, u produkciji Apple-a. Baziran na stvarnim likovima Henku Rodžersu, kojeg izuzetno uvjerljivo igra Taron Egerton, i Alekseju Pajtinovu kojem je, sasvim solidno, Nikita Efremov udahnuo život na velikim ekranima, i propraćen apsolutno istinitom pričom o borbi oko prava za video igru, ovo ostvarenje bi, prema nepisanim pravilima dobre kinematografije, trebalo da ima sve adute za kvalitetan dvočasovni užitak.
U jednačinu uvrstite i veoma solidne sporedne uloge i sasvim pristojan prikaz Sovjetskog saveza i utiska tog vremena, po nekoj prostoj i jednostavnoj logici film bi, podrazumijeva se, trebao biti sasvim gledljiv. Zanimljiva i „ukusna limunadica“ za jedno naporno popodne (ili veče, ko šta više voli, nek izvoli) nakon posla i svih drugih obaveza, zar ne? Nažalost, nismo stekli takav utisak, iako su nam prvih 15 minuta filma bili pravi užitak čiji su ton i šarm obećavali da će ova dramedija biti posebna.
U moru ostvarenja i umjetnina koje obećavaju dubinu i imaju filosofske obrise koji često pucaju pod šavovima i gube relevantnost onda kada ih razložite na proste činionce jer je, manje-više, svijet binaran, „Tetris“ nam se činio kao pravi izbor za opuštanje zbog iskrenosti u namjeri da zapravo zabavi, a ne izgubi publiku. No, bio je sve sem to, jer je put do lošeg filma popločan dobrim namjerama.
I dok bi ne-filmofilima priča o postepenom padu Sovjetskog saveza, ruskoj špijunaži i ironičnom izdizanju američkog kapitalizma bila prava poslastica, sigurni smo da bi većini bilo interesantnije da je „Tetrisov“ ton ostao dosljedan onim prvim minutoma kada smo mislili da gledamo najunikatniji film godine. Nije nam zasmetala ni ekscesivna dramatizacija prelomnih momenata, pa čak ni naivnost dijaloga, koliko potrebna kreatora da do tančina replicira osjećaj igranja Tetrisa. Zaboravlja da je konzumacija medijskog sadržaja izrazito subjektivna, što se da primijetiti u posljednjim minutima filma, kada se narativni ton, naivno i pomalo bezobrazno, prebaci na onaj sa početka.
Međutim, moramo pohvaliti muzički skor i saundtrek koji je sjajan. Lorn Balf je, po ko zna koji put, virtuozno ovladao muzikom, onako briljantno i tenzično kako on zna i to u aranžmanima velikih hitova „Holding Out For a Hero“ i „Heart of Glass“ koji nas podsjećaju da smo, ipak, u osamdesetim. Tu je, naravno, i kvalitetna, catchy originalna pjesma na engleskom jeziku južnokorejske ženske grupe Aespa pod nazivom „Hold on Tight“.
I dok će „Tetris“, nesumnjivo, biti jedan od Apple plus hitova koji će se gledati na ovoj platformi, ostatak publike će je zaboraviti već poslije drugog gledanja. Ako ga uopšte i bude bilo, jer ovo ostvarenje prosto ne ostavlja prostor da ga pogledate bezbroj puta, uhvatite reference na video igre i pop serijale iz kraja prošlog vijeka. Ako ništa, gledaćete ga zbog Tarona Egertona i žaliti za onim što je moglo biti.
