Sretan Osmi mart svim ženama svijeta, pa čak i onim koje botoksiranim usnicama stalno nešto kukaju oko inkluzije i protiv mizoginije.
Ali, ne mogu da ne izdvojim Ukrajinke koje se bore protiv agresije, Iranke koje se bore protiv brutalnog religiozno zatucanog terora nad njima, žene iz Turske i Sirije koje trpe posljedice strašnog zemljotresa i nebrojene druge, bezimene, žene širom svijeta koje se u siromaštvu i nemaštini bore za opstanak svojih porodica.
Ipak, da se vratimo ovim našima: posebno čestitam našim ekstremističkim BIRN-aktivistkinjama-teroristkinjama-novinarkama, posljednjoj liniji odbrane naše slobode i otadžbine, dok muški dio populacije kalkuliše, spekuliše i vježba prelet i mijenja državljanstva, strane i ideologije vjere, nacije i stranke. Zašto im čestitam devetog marta? Zato jer one marširaju za prava svih nas svakodnevno.
Čast mi je što poznajem Kaćušu Krsmanović, Pobjedinu višecijevnu lansirku ubojitih članaka, i Tanju Šuković, sjajnu autorku koju, valjda zato, šikanira menadžment RTCG i Tanju Pavićević, urednicu kultnog Kulta Pobjede, i Tinku Đuranović, moju saučesnicu na svim mogućim protestima... A da, ne zaboravljam ni Amazonke sa Gradske TV predvođene Tamarom Nikčević, koju od milošte zovem Kalamiti Džejn.
Nadam se da ću upoznati i ostale ženske zvijezde građanskog i antifašističkog otpora. Molio bih ih da me, vanredno kao počasnog člana, prime u Afeže jer mi se pomalo gadi bitisati u muškom tihujućem, pametujućem, kohabitujućem i prevrtljivom krdu.
Sve one, svaka na svoj način, u osvit 8. marta razgolitiše, ma šta razgolitiše, razgaćiše, francuskog ambasadora Timonijea i lukavo euroatlantsko kvintašenje prema našoj otadžbini. I dadoše mi strašnu spoznaju o mogućoj sudbini naše zemlje.
Na pamet mi pade njihova meka moć i podlo podmetnuto demokratsko „Arapsko proljeće“ od kojega umalo ne izgore sva južna obala Sredozemlja. Srećom, Alžir i Maroko odjebaše odmah tu novu krstašku demokratsku ujdurmu, Tunis i Egipat se vratolomijama spasiše, uz obavezni rukoljub NATO-u, a Libija i Sirija nastradaše. Zavlada plemensko-klanovsko-mafijaška demokratija i zemlja se podijeli, ali u okviru postojećih granica.
Nema kod Zapada trte-vrte, poubijajte se demokratski, ali u okviru kolonijalnih granica koje smo mi ostavili. A nafta nesmetano teče na zapadnjačke tankere i to po nižim cijenama nego za vakta diktatora Gadafija. Naravno, svrgavanje košta, morali su naplatiti gorivo i municiju i troškove trupa. I sve to traje do danas i niko ne vidi mane pravednome demokratskom rješenju u Libiji.
I sad ćete me pitati: kakve to veze ima sa nama?
Ima. Prvo, Zapad je krenuo da nas demokratizuje, usreći i oslobodi korupcije, a uveo nam haos pomoću svojih pulena, a u međuvremenu, postali smo spy and gangsta's paradise i strahovito izdijeljeni. Krenuo je libijski scenario kojega je 2011. godine poveo Sarkozi sa pozicije Predsjednika Francuske Republike...
Ali, pošto smo mi manji i nebitniji od Libije i nemamo naftu, dovoljan je i francuski ambasador i mađarski EU funkcioner Varhelji pa da stvori taj čuveni miks i stvar krene. Naravno, tu je i Karen Medoks iz Velike Britanije, Džudi i mačo Gabrijel iz SAD i brojni EU misionari...
Neće nas napasti NATO jer smo zemlja članica, već će stvar dovršiti nacionalistički influenseri iz Albanije i Srbije, demokratskih zemalja neopterećenih, dakako, korupcijom i kriminalom, a sve uz sodejstvovanje brojnih domaćih izdajnika koji su se strašno namnožili u ovako pogodnoj klimi.
Na kraju ćemo se mi početi mlatiti između sebe, ali u okviru zacrtanih granica. I tako jedno trideset godina, a onda ćemo kao Bosna dobiti neki svoj Dejtonski mir, koji ništa neće riješiti, već samo smanjiti buku da bi demokratski Zapad mogao da razmišlja. Sad ćete vi, dragi čitaoci, reći da sam skrenuo u fikciju i u apokaliptiku. Nije ovo ništa nevjerovatniji scenario od ovih „pomirenja“, „časti“, „Evrope sad“, ,,Otvorenog Balkana“ i sličnih.
I što je rješenje? Rješenje je – Otpor, pučino grdna! Zar je teško i zar vas je strah slobodno ucrtati kružić oko jedina dva crnogorska kandidata na crnogorskim izborima. Da, kružić oko Milovog ili Draginjinog imena, i to masovno. Pobjeda na kraju predsjedničke balade ubrzava parlamentarne izbore. A onda ponoviti istu stvar oko procrnogorske liste.
Dva su puta: predaja i novovjekovno ropstvo ili pobuna i starozavjetni Belvederi. Ako nas ima, naravno. Opet, ako vam je svejedno, onda – ništa: trpite, patite i kukajte po društvenim mrežama... Sve dok se ne izgubi identitet države u kojoj živite.
