Davne, 1981. godine, u Moskvi i Rostovu, u okviru manifestacije Dani crnogorske kulture, gostovalo je više od stotinu crnogorskih kulturnih radnika i muzičkih umjetnika, uz reprezentativnu izložbu crnogorske knjige, i za tu priliku specijalno priređenu, i još neprevaziđenu monografiju o svim segmentima crnogorske kulture.
U gradu Taganrogu, na obalama Azovskog mora (Rostvoska oblast), imao sam, tada, protokolarnu obavezu da, u ime crnogorske zvanične delegacije i naših umjetničkih kolektiva koji su učestvovali u programu – pozdravim desetak hiljada prisutnih taganroških građana. Tada je još postojala ugledna titovska Jugoslavija, a postojao je i Sovjetski Savez – kao velika, mnogonacionalna zemlja, kao svjetska sila.
14Crnogorci su, vezani tradicijom, pozitivnom i negativnom, Rusiju uvijek doživljavali kao sveslovensku maticu, pa i svog istorijskog prijatelja, pokrovitelja i na izvjestan način – roditelja. Oni su vazda zaboravljali (ili nijesu htjeli da se sjete) kako je Rusija, pomažući slobodoljubive Crnogorce, u stvari – podsticala oslobodilačke ideje, kasnije i pokrete kod ostalih, tada porobljenih balkanskih naroda – kako bi, u ratovima s Turskom imperijom, sebi olakšala položaj, što se vidi i iz stvaralaštva vladike Petra Prvog ili svetog Petra Cetinjskog, pa i iz njegovog progona iz Rusije – kad je pokazao da je on suvereni gospodar jednog slobodnog naroda.
S tim osjećanjima, ali i s mnogim prethodnim otrežnjenjima, i ja sam prvi put doputovao u Rusiju. A ruska stvarnost, kao i moje daleke pretke, brzo je vraćala u pragmatičnu, da ne kažem u nemilosrdnu realnost. Rusija sa 104 ustavno priznata jezika (na kojima se stvara literatura), multinacionalna i paradno jedinstvena, mogla je teorijski biti i uzor multikulturalnosti.
A nije bila – zbog nedemokratskog nastojanja da se tzv. male kulture tzv. malih naroda asimiliraju, unificiraju, utope u veliku rijeku ruske kulture. Tada sam se ja, na tom zaista veličanstvenom susretu s građanstvom Taganroga, u ogromnoj prepunoj koncertnoj sali – sjetio Svetog Petra Cetinjskog, njegove odanosti Rusiji i njegovog progonstva iz te iste Rusije.
On nije imao kompleks pripadništva maloj zemlji i malom narodu; kao što to nijesu imali ni Crnogorci kad su tog istog gospodara i duhovnog vođu branili od kleveta i ultimativnih naloga Ruskog dvora. Pozdravljajući građane Taganroga, naglasio sam da dolazim iz daleke, male zemlje, iz Crne Gore, i donosim pozdrave njenog malobrojnog, a nikako malog naroda.
NEMA MALIH NARODA. IMA SAMO SLOBODNIH I NESLOBODNIH NARODA! I tada je odjeknuo aplauz koji je trajao veoma dugo, a ja ga još uvijek čujem, jer taj aplauz nije bio upućen meni, niti bilo kojem malobrojnom narodu, nego slobodi kao nasušnoj potrebi, individualnoj i kolektivnoj, a time je upućen pozdrav i onom najboljem u crnogorskom narodu.
Zašto je bilo potrebno da se sada, na kraju vijeka, na kraju drugog milenija, sjetim te davne 1981. godine, ruskog grada Taganroga i aplauza koji je dolazio, kako se tada govorilo, iz srca Sovjetskog Saveza?
Zašto se sada sjećam svega toga kad više nema ni Sovjetskog Saveza, ni one uvažene titovske Jugoslavije (koju su sovjetski građani smatrali uzorom slobode), a nestale su i mnoge iluzije o tzv. „neraskidivom bratstvu“ slovenskih, pa i jugoslovenskih naroda?
Sjećam se zato što bih htio da podsjetim – i sebe i one oko sebe – da je samo sloboda nedjeljiva, a da je sve ostalo odjelito i djeljivo. Nestala su mnoga pogubna predubjeđenja (nažalost, još uvijek ne sva, ne kod svih), a sloboda i dalje ostaje ideal koji se tako uspješno seli iz vijeka u vijek, iz svijeta u svijet.
Čovjek 20. stoljeća doživio je mnoga opaka iskustva, pa ni Crnogorce kao narod, ni ostale narode u Crnoj Gori, nije mimoišla ta grka čaša, ta žuč, to univerzalno i regionalno zlo. Ali, ni ta iskustva, izgleda, nijesu dovoljna. Paradoksi se nastavljaju: tzv. bratski narodi, tzv. braća, međusobno se najnemilosrdnije istrebljuju, a stalno im je o vratu lanac „zajedništva“.
Zajedništva u samoistrebljenju. Zar nikoga nijesu opametile nedužne žrtve i „bratski“ zločini u Crnoj Gori poslije Prvog svjetskog rata, zlo i zločin iz 1942. / '48., savremeni pogubni pohodi na Mostar i Dubrovnik – tragedija Vukovara, Sarajeva, Srebrenice? A sudbina Kosova?! Vječni ožiljak na ljudskoj duši je Hirošima, ali Hirošima se ponovila na još strašniji način. Klasični oganj i inkvizitorski nož još su strašniji simboli kojima ruka srednjeg vijeka ruši neojačalo biće čovjekoljublja na samom kraju ovoga vijeka.
Kraj vijeka nije i kraj istorije – kako neki hoće da pojednostave Frensisa Fukujamu. Jeste, međutim, velika raskrsnica. Na toj raskrsnici je i Crna Gora: puna protivurječnosti s olovnim guslama o vratu, s maglenim zjenicama, s plemenskim kocima i tobocima, s lelecima i novoproizvedenim svecima; Crna Gora nesvjesna sebe i svojih duhovnih vrijednosti. Ta Crna Gora, vukući neznavene, sigurno u nepovrat tone.
A na pragu je druga, vedrija i svjesnija, hrabrija i racionalnija, građanskoj demokratiji naklonjenija, duhovnija i kreativnija, samonosiva, otvorenija – evromediteranska Crna Gora, koja se neće, kako bi rekao Fukujama, „jednog dana srušiti od neke vrste unutrašnjeg truljenja, kao što se dogodilo komunizmu“.
Jedan drugi veliki savremeni intelektualac, baštinik mađarsko-jevrejske tradicije, naš kolega iz svjetskog PEN-a Đerđ Konrad zapisao je u svom eseju o varvarizaciji naroda i sljedeću misao: „Svaki narod u različito doba biva zahvaćen sa svojih pet minuta ludila, koje može da potraje i pet decenija. Svaki narod ima svoj osobeni, tinjajući, ponekad, međutim, i otvoreno ispoljeni fašizam.“
Nadajmo se, ali i činimo nešto, da Crna Gora u 21. vijek uđe kao preporođeni i od rasizma i sličnih boljki oslobođeni, demokratizovani i samosvjesni društveni i državni organizam.
