Kažu da nema života od sjećanja, ali ja ne želim da to tako bude. Ne želim da kao društvo zaboravimo zaslužne pojedince koji su bili i ostali ponosni i najljepši ambasadori Cetinja u drugim gradovima, ali i nesebično vezani za svoj grad i njegove stanovnike.
Zatekla me vijest da je na drugu obalu vječnosti prešao Dragutin-Drago Vukić pomorski oficir (telegrafista) i vlasnik Centra za obuku pomoraca u Baru.
Drago Vukić je nakon završetka osnovne i srednje škole nastavio školovanje na tada prestižnoj Višoj pomorskoj školi u Kotoru. Nakon završetka školovanja radni vijek je započeo u Prekookeanskoj plovidbi iz Bara kojoj je ostao vjeran do posljednjeg dana života.
Po okončanju plovidbenog staža nastavio je posao vezan za Lučku kapetaniju u Baru, a zbog potrebe usavršavanja i jačanja pomorskog kadra u Crnoj Gori otvara Centar za obuku pomoraca.
Dragutina-Draga Vukića sam upoznao 1998. godine u Baru.
Svakog ko bi došao sa Cetinja, bilo zbog pomorskih zvanja ili drugih potreba dočekao bi ovaj neumorni humanista. Bilo je i ostao čovjek u punom i pravom smislu ove riječi.
Ovaj pomorski vuk je to pokazivao na najljepši način kako dobrodošlicom tako i gostoprimstvom. Cetinje, svoj rodni grad, i Bar grad u kome je živio i stvarao bile su njegove dvije nepresušne inspiracije. Vrata njegovog stana i supruge mu Dese bila su širom otvorena za sve prijatelje, pomorce, Cetinjane, Barane i brojne druge.
Nesebično je pomogao mnogim generacijama pomoraca da se otisnu na daleku i često gorku pučinu i koru hljeba.
Drago Vukić je bio simbol i dobri duh vremena koja su nažalost sada daleko iza nas.
Grad Bar je ispisao najljepše stranice pomorske istorije zahvaljujući njemu i brojnim drugim pomorcima koji su bili boemi sa nikada zatvorenom matrikulom.
Ostaće sačuvane brojne lijepe anegdote, priče i uspomene koje su ga vezivale za more, brodove, Bar i Cetinje.
Sa njim u društvu ste se osjećali posebno i privilegovano. Njegovi Cetinjani i Barani su ga nazivali ambasadorom grada Cetinja u Baru. Uvijek uz vedar osmijeh raspoložen da pomorcima podari onaj najbolji i najljepši dio sebe. Gradio je najljepše životne i pomorske staze i puteve.
Ljubav prema pomorstvu i pomorskom pozivu prenio je i na ćerke Ljubicu-Bubu i Milenu. One su se nesebično posvetile proučavanju pomorskih nauka sa istim žarom i ljubavlju prema toj profesiji. Svi mi koji smo bili njegovi bliski prijatelji pamtićemo ga kao svjetionik i luču čovjeka sa puno takta i uvažavanja za druge, spremnog da pomogne, naročito mladim ljudima, ali i kao oštroumnog i pasioniranog posmatrača i pomorskog analitičara društva u kome je živio.
Njegovom smrću izgubio je Bar i Cetinje, ali i Crna Gora kritičku slobodnu i nezavisnu pomorsku misao a najviše je izgubila njegova porodica i veliki broj prijatelja,poštovalaca koji nisu bili ravnodušni na njegovu toplinu, brigu za druge, inteligentnu misao i elegantni humor.
Nama, koji smo bili njegovi poštovaoci bio je podstrek, snaga, inspiracija, a prije svega prijatelj. Kada nas napusti takav patriota i čovjek onda, naravno, tugujemo i žalimo, ali i ostajemo sa izvjesnom vjerom da ono što radimo ima smisla.
Odlučniji smo i čvršći kada su takvi ljudi sa nama, ali oni su nam podrška i uzor i kad odu sa ovoga svijeta, svojim zavještanjem, jer jasno vidimo kako treba živjeti i raditi i kakvi treba da smo.
Vukić je pripadao ljudima koji su znali da nam pruže utjehu, koji su nas tjerali da vjerujemo da dobročinstvo nije izgubljeno i koji nam pomažu da obnovimo vjeru u mogućnost ljepšeg i boljeg svijeta.
Stari pomorski vuk je zauvijek otplovio na neko ljepše i bolje mjesto na neke nove obale, a Cetinjanima i Baranima ostavio amanet kako biti čovjek, ma koliko vas pomorske i životne bure i oluje lomile u životu.
Hvala mu što je na najljepši i najčasnji način ispunio neke od najljepših i najtežih stranica profesije koja se zove pomorac.
