Sudija Mladen Grdinić je u odluci naveo da Radović prvobitno u tužbi nije navela osnov diskriminacije, te da je na pripremnom ročištu kazala da Žugić ima animozitet prema njoj jer je u jednom periodu važila kao kandidatkinja za guvernerku. Ukazuje da je neposredno prije zaključenja glavne rasprave navela da su je banka i guverner diskriminisali kao ženu. Za sudiju bi bilo logično da je taj navod precizirala na početku postupka, kako bi o tome mogao saslušati Žugića i ostale svjedoke.
– Tužilja ni u svom iskazu datom u svojstvu parnične stranke nije pomenula da je važila za kandidata za guvernera niti takva okolnost proizilazi iz sadržine iskaza drugotuženog i svjedoka, kao ni pisanih dokaza koji su provedeni u toku postupka – navodi sudija ukazujući da je takva tvrdnja nelogična, jer ju je upravo Žugić, koji je od ranije poznavao Radović, predložio za poziciju viceguvernera.
Radović, kako stoji u odluci, nije učinila vjerovatnim ni da su postupci koje je okarakterisala kao akte diskriminacije i zlostavljanja na radu bili u direktnoj uzročnoj vezi sa činjenicom da je žena.
Zakonite odluke
Sve odluke koje je Žugić donosio od momenta kada je od Radović preuzeo sektor supervizije banaka, preko njenog imenovanja za rukovodioca novoformiranog sektora, a kasnije i oduzimanja nadležnosti, isključenja iz Investicionog komiteta i oduzimanja rukovođenja kreditnim registrom, bile su u skladu sa zakonom. Sud ocjenjuje da je guverner, kao jedini odgovoran za rukovođenje CBCG, obavezan da donosi odluke kojima će na zakonit i efikasan način ostvariti ustavnu svrhu banke, navodeći da mu zakon ne postavlja obavezu da neku od svojih nadležnosti mora delegirati na viceguvernera, niti da to mora činiti ravnopravno u odnosu na sve viceguvernere.
– Kako nije postojala takva zakonska obaveza, ne postoji ni zakonsko pravo viceguvernera da po preuzimanju neke nadležnosti, koje su mu delegirane, trajno ostane zadužen sa njima – smatra sudija Grdinić.
Sporan datum
Radović je tvrdila da su joj sve nadležnosti oduzete 12. marta 2018. godine, jer je 7. marta Žugiću podnijela zahtjev za pokretanje postupka za zaštitu od mobinga. Ipak, sud je stava da je postupak formalno pokrenut tek kada je zahtjev dostavljen posredniku 13. marta. Zbog toga nije prihvatio tvrdnje Radović da je Žugić sporne odluke donio kao sankciju zbog tog zahtjeva, koji, po mišljenju suda, nije podnijet u skladu sa Zakonom o zabrani zlostavljanja na radu, što je tužilja morala znati. Kako je posrednik Marijeta Špadijer 16. aprila rješenjem proglasila da posredovanje nije uspjelo, sud smatra da nijesu osnovani navodi Radović da je njeno razrješenje inicirano tokom postupka za zaštitu od diskriminacije i mobinga.
Neuporedivo sa Fabrisom
Sud je utvrdio da je jedina razlika u zaradama Radović i ostalih viceguvernera bila na osnovu minulog rada, te da nije postojala značajna razlika između naknada za prevoz. To što je po osnovu službenih putovanja Radović isplaćeno 9,9 hiljada, a njenim kolegama Nikoli Fabrisu 14,8 hiljada i Miodragu Radonjiću 498 eura, za sud ne znači da je Radović bila u nepovoljnijem položaju imajući u vidu da nije realno očekivati da svaki viceguverner ima jednak broj službenih putovanja.
Za sud nije bilo od značaja to što Fabris dodatno radi na Ekonomskom fakultetu u Beogradu i što mu CBCG plaća troškove puta na relaciji Podgorica – Beograd, jer se Radović nije nalazila u uporedivoj situaciji i nije dokazala da joj tuženi ne bi dozvolio istu privilegiju. Nijesu od značaja ni troškovi za stanovanje Fabrisu, jer Radović nije dostavila dokaz da je tražila to isto pravo. Navode Radović da je Žugić ciljano promijenio odluku o korišćenju službenih stanova na način da pravo na plaćanje zakupa i režija nema onaj ko je u proteklih deset godina prodao stan, sud je odbio da provede u dokaznom postupku, jer te okolnosti nijesu bile navedene u tužbi.
Profesionalne kritike
Problemi u komunikaciji sa guvernerom su, prema navodima Radović, započeli u oktobru 2017, nakon što je tražila da povuče odluka u vezi primjene međunarodnih finansijskih standarda, jer je neposredno prije održavanja sjednice Savjeta saznala da može negativno uticati na jednu banku. Nakon te sjednice, Žugićeve navode iz elektronske prepiske sa Radović da je neprofesionalna te da ,,nema vremena za amaterizam i spletkarenje“, sud nije ocijenio diskriminatornim postupanjem, već profesionalnim neslaganjem uzrokovanim njegovom procjenom da je Radović napravila propust.
Sud je ocijenio i da nijesu osnovani navodi da je Radović bila ograničavana da donosi odluke iz njene nadležnosti te da su one prebacivane na druge viceguvernere niti da su joj uskraćivali informacije u vezi njenog sektora. Radović nije nijednim dokazom potvrdila navode da je Žugić od nje tražio selektivno kontrolisanje banaka, a sve i da jeste, ne može biti riječ o zlostavljanju na radu imajući u vidu funkciju i nadležnosti guvernera. Navodi da je Žugić tražio da pokrene postupak razrješenja direktora Adiko banke Kristofa Šona nijesu od značaja za spor, imajući u vidu da je to bilo u periodu koji nije obuhvaćen tužbom. Insistiranje da se kontrola ponovo sprovede ne može se tretirati kao zlostavljanje na radu, stoji u odluci, imajući u vidu da se davanje te sugestije pokazalo opravdanim, jer je utvrđeno da je krivotvorenjem 120 ugovora napravljena višemilionska šteta.
Tokom postupka su vještačili neuropsihijatar dr Stanko Milić i pulmološkinja dr Jelena Borovinić-Bojović. Rečeno je da je Radović trpila duševne bolove snažnog intenziteta, te da je njen problem sa astmom mogao biti pogoršan zbog stresa i vlage u kabinetu. Iako je sud njihove nalaze ocijenio jasnim i objektivnim, nije našao da je nalaz dr Milića od uticaja na drugačiju odluku niti da se može zaključiti da su tuženi ,,propust da se blagovremeno sanira problem vlage u kabinetu učinili sa ciljem da se njeno zdravstveno stanje naruši“.
Komentarišući odbijajuću presudu Radović je navela da nije utemeljena na činjenicama i dokazima, pa samim tim nije ni pravedna. Kazala je da je to još jedan dokaz nedodirljivosti moćnih pojedinaca u sistemu i spremnosti da se po svaku cijenu zaštiti guverner CBCG.
