U vrijeme kada su korona i karantin najčešće riječi na planeti, potrebno je pronaći "rukavice i masku" za našu psihu, odnosno efikasnu odbranu od "zaraze" panikom, anksioznošću ili depresijom, ističe u razgovoru za Pobjedu psihološkinja Mina Gazivoda.
- Najefikasniji psihološki štitovi su strpljenje, tolerancija i razumijevanje. Važno je uvijek imati na umu to da smo svi u ovome zajedno, da nam svima skupa nije lako, ali da smo tu jedni za druge, da je situacija nova i da će trebati vremena da se na nju adaptiramo, da se načini adaptacije razlikuju od osobe do osobe i da se u okakvim okolnostima najsnažnije grade upravo tolerancija, solidarnost i ljubav. I najzad, da je sve prolazno, te da će i ovome jednom doći kraj - kaže sagovornica.
Prema njenim riječima, ljudi su često skloni da potcjenjuju vlastite kapacitete, kao i da precjenjuju opasnost u kojoj su se našli.
- To znači da svi skupa imamo mnogo više snage nego što mislimo i da smo psihološki značajno otporniji nego što nam se čini. Veliki i veoma značajan resurs su ljudi oko nas, porodica, prijatelji, šira zajednica. A sve to nam je, i u ovoj situaciji izolacije, gotovo u istoj mjeri dostupno. Virtuelni razgovori "uz kafu", razmjena bojazni, pravljenje zajedničkih strategija prevladavanja, sve to doprinosi psihološkoj otpornosti – pojašnjava Gazivoda.
Ona dodaje da su i nebrojene komične poruke kojima smo ovih dana gotovo preplavljeni, takođe kreativan i duhovit način borbe sa okolnostima koji mnogima pomaže da se relaksiraju i opuste.
- Važno je imati uvid i u to da psihološka borba sa krizom ide po principu „dva koraka naprijed, jedan nazad“, te da ne treba očajavati u trenucima kada ponovo pokleknemo pred izazovima ili kada nas nakratko obuzmu stari strahovi za koje smo mislili da smo ih jednom prevazišli. Svaka kriza u krajnjem sadrži zahtjev za promjenom, a promjene, znamo nijesu lake. Međutim, one uvijek sadrže potencijal za rast i razvoj – naglašava sagovornica.
Razumijevanje
Gazivoda kaže da u situacijama u kojima nas preplavljuju neprijatna osjećanja poput straha i anksioznosti, naši postupci, zaključci, pa i odluke, bivaju manje efikasni i produktivni.
- Ako probamo da razumijemo odakle suštinski potiču takva osjećanja, lakše ćemo se sa njima nosili. Aktuelne okolnosti su ovoliko neprijatne ponajviše zato što su neizvjesne. Neizvjesnost udara u bazično ljudsko osjećanje, na kojem počiva čitav naš psihološki svijet, a to je osjećanje sigurnosti. Ako provociramo najvažniji psihološki temelj, onda se ljuljaju i svi drugi unutrašnji resursi – navodi sagovornica.
Ranjivost, dodaje ona, čini da postajemo više osjetljivi, manje tolerantni, manje otproni, više borbeno-napadački orijentisani a sve u cilju da se zaštitimo tj. povratimo osjećaj bezbjednosti i kontrole nad situacijom.
- I, to je sasvim ljudski i sasvim ok. Važno je znati da nam slične misli najvjerovatnije svima prolaze kroz glavu („ovo je strašno, neću izdržati, bojim se, krivi su "oni koji..."). Ono što nas razlikuje jeste značaj koji takvim mislima suštinski pridajemo, vrijeme koje im u toku dana posvećujemo, kao i stepen u kojem nas one parališu ili ograničavaju da sagledamo i ostale aspekate ove i ovakve realnosti – kaže ona.
Gazivoda smatra da ne treba u ovakvim vremenima ni osuđivati one koji osuđuju druge "jer kako nas to onda čini drugačijim od njih".
- "Osuda i kritika" su načini borbe, prevladavanja i adaptacije na ove nesvakidašnje okolnosti, jednako kao što su to i strah, tuga, anksioznost. Onaj ko stigmatizuje, kritikuje ili je suštinski ljut i uplašen. Nećemo mu pomoći ako ga kritikom i osudom naljutimo i dodatno udaljimo od sebe. Ako je ljutnja njegov ventil, neka bude. Ljudi biraju načine svoje borbe, shodno tome kako tu borbu doživljavaju i razumiju, shodno tome kakav joj značaj daju. Nemojmo suditi, već ukažimo na drugačije, bolje i djelotvornije opcije. Nadjačajmo negativne primjere pozitivnim, ukažimo na druge pravce, mogućnosti, šanse, podstaknimo ih vlastitim primjerima, pokažimo im da je moguće drugačije – ukazuje sagovornica.
Pozitivni primjeri
Možemo se sjetiti, podsjeća Gazivoda, da preporuka za promjenu ponašanja djeteta nikada nije pogrda niti kazna, već podsticanje i potkrepljenje poželjnih načina ponašanja.
- Hvalite dobro ponašanje, ignorišite loše i ono će vremenom izostati. Isto je i u ovoj situaciji koja provocira osjećanje straha i bespomoćnosti, usljed čega ljudi pretenduju da se ponašaju manje zrelo i odgovorno, manje razumno. Skloni su da pokazuju djetinjaste reakcije, da reaguju burno, naglo, nepromišljeno, bivaju skloniji plaču ili bijesu prije nego racionalnom promišljanju. Ono što je dobro je što na takvo ponašanje možemo uticati. To treba činiti nalaženjem pozitivnih primjera i nuđenjem boljih alternativa. Ljudi teže da se priklone većini. Ako je većina njegujuća i prihvatajuća i ostali će vremenom prisvojiti takve stilove ponašanja – smatra ona.
Ljudi će, prema njenim riječima, bolje reagovati kada vide da drugi pokazuje razumijevanje i toleranciju, kada prepoznaju da većina nastoji da pomogne, kada uvidi da se svi kolektivno trudimo da jedni drugima budemo podrška.
- Zato priče o "tihim herojima" treba potencirati, naglašavati i ponavljati kako bi nadjačali sve druge priče. To će se povratiti vjeru u snagu zajednice! Tako će ljutnja, koja suštinski pokriva ogroman strah, splasnuti. Tada će se osjećanje bespomoćnosti bitno umanjiti, a doživljaj bazične sigurnosti ponovo uspostaviti. Nije rješenje u negiranju ili minimiziranju ozbiljnosti situacije, već u prepoznavanju onoga što su i u ovakvim okolnostima izvori sigurnosti, zaštite, podrške i zajedništva – zaključuje sagovornica.
