Društvo

Što kada živimo sa strancem?

Period pandemije virusa i izolacije, pored zdravstvenih, finansijskih i drugih nepredviđenih izazova doveo i do toga da nam izazov postane ostati kod kuće sa svojom porodicom. Globalizacija i kapitalistički način života nijesu obišli ni naše podneblje, tako da čovjek današnjice i u Crnoj Gori juri, trči, radi, u borbi za preživljavanjem, čuva porodična druženja za vikende i godišnje odmore.

Lidija Pejović, psihološkinja Foto: printscreen
Lidija Pejović, psihološkinja
Lidija Pejović
Lidija PejovićAutorka
Izvor

I, što sada kada smo prinuđeni da provodimo 24h časa sa našim partnerom? Da li su na vidjelo izašli svi problemi koji su se možda potiskivali zamaskirani ostalim svakodnevnim problemima i obavezama na poslu, sa djecom ili primarnom porodicom?

Problem otuđenosti je generalno problem današnjice u cijelom svijetu.

Ljudi imaju maske koje nose i po potrebi stavljaju - privatno JA i javno JA. Trebalo bi da privatno JA pokazujemo onim najbližim ljudima, prvenstveno partneru. Ipak, čini se da ljudi čak ne mogu svoje privatno JA da pokazuju ni partneru i što se desi kada se situacija tako namjesti kao što je bila ova nametnuta izolacija kod kuće i shvatimo da - živimo sa strancem?

Možda je brak i sklopljen pod pritiskom porodice ili usljed neplanirane trudnoće, možda su osobe ušle u brak da se nijesu dobro poznavale ili ne mogu da se odvoje od svojih primarnih porodica. Osobe mogu svoje potrebe za poštovanjem, pripadnošću i voljenošću zadovoljavati sa strane, kroz prijateljstke veze, posvećivanje roditeljskim ulogama ili i dalje veću pripadnost primarnoj porodici.

Na taj način, ne osjećamo da nam išta u životu fali - jer smo sve svoje potrebe na neki način zadovoljili. Ipak, da bi bračni ili odnos u vezi funkcionisao, neophodno je da on ispunjava sve svoje funkcije: dobru komunikaciju, zajedničke ciljeve, kvalitetno strukturirano vrijeme, razvijenu intimnost (seksualne odnose) i spremnost da se bar približnim intenzitetom učestvuje u građenju kvalitetnog odnosa.

Kada shvatimo da to i nije tako, da tu neka stvar „škripi“ dolazi do bračne krize koja se može prevazići dok god postoji zajednički interes da se brak očuva i osnaži.

Sam odnos se ne može mijenjati ukoliko se osobe ne promijene, jer je to jedan aktivan proces.

U bračnoj psihoterapiji kažemo da nama klijenti nijesu osobe - već taj brak - i tako se treba i posmatrati, kao nešto na čemu se zajedničkim snagama treba raditi.

Dakle, najteže je priznati sebi da tu nešto ne štima, sjesti sa partnerom i o tome popričati. Zdrava komunikacija je početak razrješenja svih konflikata, bez okrivljavanja, prebacivanja i osuđivanja. Zatim, zajednički dogovor oko toga što je potrebno popraviti u odnosu, neka svako da svoje viđenje situacije u kojoj se nalaze i da li postoji nešto što može biti zajednički cilj. Ohrabrivanje jedno drugog, takođe je značajno za ovaj korak u priznavanju problema ili bračne krize, ukazivanje na ono što je dobro i pozitivno u tom odnosu.

Posvetite vrijeme i energiju tome da ono što nije valjalo popravite, ne očekujte promjenu preko noći, struktuirajte vrijeme tokom dana tako da ćete imati period rezervisan samo za vas.

I, opet, ne okrivljujte onog drugog ako to ne ide na način i tempom koji ste vi zamislili. Ukoliko smatrate da vaši kapaciteti nijesu dovoljni da sami riješite ono što vas tišti u odnosu, bračna terapija (terapija para) daje sjajne rezultate - sve dok imamo na umu da je za promjenu odnosa potrebno da promijenimo i sebe.

Tako što rastemo i razvijamo se kao ličnosti, rašće i osoba pored nas, kao i vaš odnos.

(Autorka je psihološkinja i psihoterapeutkinja)

Portal Analitika