Neobrazovani, nezakonito ustoličeni, nedaroviti i arogantno ambiciozni tip iz NVO sektora, izvjesni Raonić generalni direktor RTCG zvane Javnog servisa i posluge, odlučio je da gospođu Tanju Šuković degradira na bizarno radno mjesto u arhivi.
Svi znamo ko je Tanja Šuković, jedno od najvećih imena našega TV novinarstva i blistava zvijezda RTCG-a, dok kuća nije oburdana. Pri tom, Tanja je obrazovana, talentovana, skromna i kulturna osoba, kojoj svi ovi epiteti nikada nisu mogli umanjiti borbenost i angažovanost. I sad ja neću da plačem i kukumavčem u protestnom tekstu i da u njemu nekoliko puta, uz njeno, pominjem tamonjegovo ime i molim za milost prema gospođi Šuković. Tako bih ga spasio od zaborava u koji će brzo, nužno i duboko pasti. A degradirao ju je brutalnom kadrovskom AB metodom, po modelu: Abazović-Bratić. Takvoga tipatnjaka može dirnuti samo šamar, figurativno mislim, u smislu smjene i degradacije njega.
Ali, ko da mu zada taj simbolički šamar? Da li onaj minorni procenat zaposlenih u RTCG koji se pobunio, ili mi rodoljubivi mahači zastavama po ulicah. Da kojim slučajem mi dođemo na vlast i pođemo čistiti velike klerikalističke i velikosrpske nakupine kadrova u RTCG, plamćele bi ulice od ikona, krstova, popova i četnika i pseudo građanskih po-četnika iz srbo-proeuropskih stranaka.
U TV emisiji „Crveni karton“ Svetislava Basare, veliki Ivan Čolović je rekao, da nije Slobodan Milošević učinio Srbiju onakvom nazadnom, nego je ona njega učinila onakvim kakav joj je trebao. Palanka, primitivizam i političko- istorijski iluzionizam nikad ne umiru, kako u Srbiji, tako i kod nas. Za sve ove kadrove koji rasturiše svaki trag razuma, demokratije i zakonitosti nisu krivi samo Srbi, Rusi, NATO i EU koji su ih doveli, nego i mi kojima možeš dovesti i instalirati takve. I još da traju.
Najveća greška nam je što se poslije Belvedera raziđosmo kao mačke sa jebališta i što nismo uzvratili još grublje. Ovako smo to ostavili đeci i unucima.
Izgubili smo i običaje i nagon ka slobodi i pravdi i dostojanstvo. Serdaru Jolu Piletiću nije trebao Ustav, da na krvnoj večeri u kući mladića ubijenog od strane jednoga Piletića, kojega nije imao ko da sveti, izjavi svojima plemenicima: Ako za ubistvo ovoga mladića ne plate kao za najbolju crnogorsku glavu on će da ga osveti. Vojvoda Marko Miljanov je sudio, ne samo nama nego i Albancima po zakonu Leke Dukađina, bez izbornih peripetija i pametluka. Svi su tražili njega zbog njegovog legendarnog čojstva, junaštva i pravičnosti. Čuveni Valtazar Bogišić je ustvrdio da od svih slovenskih naroda samo Crnogorci imaju svoje autentično pravo...
I sada ne znamo izabrati Ustavni sud niti poštovati Ustav i zakone. Mi kao ne znamo da biti sudija Ustavnog suda je vrh i kraj jurističke karijere, čega su dostojni samo najveći i najčasniji i najpametniji iz te djelatnosti. Oni mogu da ponište odluke predsjednika države i premijera i Skupštine. I gle čuda, u pet šest iteracija izbora sudija prijavilo se pedeset šezdeset kandidata koji kao ispunjavaju uslove. Vjerovatno bi konkurisao i Raonić da je ranije nabavio diplomu Pravnog fakulteta. I onda kreću pogađanja i trgovine kvarnih političkih stranaka, koga od kadrovskih bisera našega korumpiranog pravosuđa mogu da prihvate. I ne uspijevaju u dogovorima i po cijenu raspada države.
Tada ulijeću pedagozi iz EU i SAD da ih nauče da je obavezno formiranje suda ili slijede kazne. To mi liči na dresiranje unučića da moraju da piške u tutu, a ne u krevet. I najzad mirakul, dogovore se naši umovi i prihvate troje, a manjinske će stranke dati četvrtog kandidata. I odmah reakcija u svim medijima čuvene Pisonero iz EU, nešto u stilu: ,,Blavo, blavo, blago tetki Pisonero“.
Doduše, kad se uporede sa našim članovima vlade, Skupštine i lumenima po širini, visini i dubini ove tri kandidatkinje imaju nekoga šarma i smisla.
Zemlja nam se raspada. Pod većim smo uticajem stranih diplomatija nego nakon Berlinskog kongresa krajem 19. vijeka. To je završilo prodajom Crne Gore od strane velikih sila i Podgoričkom skupštinom. Izdajnika je ovdje sada više nego tada.
Ko zna, možda je rješenje da dobrovoljno uđemo u Srbiju i iznutra je rasturimo našim kvarnjaštvom i akcionom impotencijom. Pa opet nezavisnost za sto godina.
