Asocijacija slobodnih građana “Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru” – STEGA, saopštila je da crkvu na Rumiji ne treba rušiti, već je preobraziti.
“Postoje mjesta čija vrijednost nije u kamenu, građevini ili pojedinačnom vjerskom znaku, već u onome što su ljudi vjekovima činili zajedno. Rumija je jedno od takvih mjesta. Viševjekovni običaj iznošenja krsta Svetog Jovana Vladimira na Rumiju prevazilazio je granice jedne konfesije. U pohodu su učestvovali pravoslavci, katolici i muslimani barskog kraja, pa je Rumija postala istorijski prostor njihovog susreta i zajedničke tradicije”, navode.
Prema njihovim riječima, suština rumijskog fenomena je upravo u tome: različitost nije poništavala svetinju niti zajedništvo oko nje.
“Tvrdnja da je na vrhu Rumije postojala crkva Svete Trojice, koju su Osmanlije srušile prilikom osvajanja Bara 1571. godine, važna je za savremeno opravdavanje metalnog objekta – crkve postavljene na vrhu. Međutim, njena istorijska utemeljenost je sporna. Ukoliko postoji bilo kakav arheološki, kartografski ili drugi relevantan dokaz da je na tom mjestu prije osmanskog osvajanja postojala crkva, bilo bi važno da ga oni koji zastupaju tu tvrdnju predoče javnosti”, ukazuju.
Na odsustvo pouzdane istorijske potvrde ukazivao je i istoričar Zvezdan Folić, pozivajući se, između ostalog, na mletačku kartografsku građu iz vremena osmanskog osvajanja Bara.
“U tekstu „Crkve na Rumiji nikad nije bilo“, objavljenom na portalu Montenegrina, ukazuje se i da se zapisi o navodnoj crkvi pojavljuju znatno kasnije, u izvorima i predanjima iz XIX i početka XX vijeka. Istorijska nauka, naravno, ne može dokazati da nikada, ni u jednom periodu, na vrhu Rumije nije mogao postojati neki sakralni objekat. Takva kategoričnost nije ni potrebna jer je istorijski relevantno da nema pouzdane savremene potvrde za tezu da je 1571. na vrhu Rumije postojala crkva koju su Osmanlije tada srušile”, dodaju.
Kasniji mit, kako su kazali, ne može se retroaktivno pretvoriti u nepobitnu istorijsku činjenicu.
“Godine 2005. na vrh Rumije helikopterom Vojske Srbije i Crne Gore prenesen je i postavljen metalni objekat – crkva Svete Trojice. Time je prostor zajedničkog kulta dobio dominantno obilježje jedne konfesije i promijenjen je simbolički karakter mjesta čija je posebnost bila upravo u viševjekovnoj tradiciji više vjerskih zajednica”, ističu.
Stvarni problem Rumije je, smatraju, zapravo pitanje može li tradicija koja je opstajala kao simbol suživota biti naknadno pretvorena u dokaz da pripada samo jednoj zajednici.
“Kada se složena istorijska i kulturna baština Crne Gore pokušava svesti na jednu nacionalnu ili konfesionalnu interpretaciju, međuvjerski sklad postaje jedna od prvih žrtava takvog prisvajanja. Kritika ne treba biti usmjerena protiv pravoslavlja niti protiv pravoslavnih vjernika već upravo Srpska pravoslavna crkva na Rumiji može napraviti gest kojim bi pokazala da veličina sopstvene tradicije ne zavisi od potiskivanja tuđe”, jasni su oni.
Naglašavaju da postoji i drugačiji odgovor na spor oko metalnog objekta – crkve.
“Ne rušiti je! Preobraziti je”, poručuju.
Rušenje bi, kako navode, proizvelo novu simboličku pobjedu jednih nad drugima i otvorilo još jedan krug identitetskog sukoba.
“Mnogo snažnije bi bilo zapravo postojeći objekat pretvoriti u simbol onoga što je Rumija bila prije nego što je postala predmet spora. Srpska pravoslavna crkva mogla bi pokazati razumijevanje prema viševjekovnoj tradiciji barskog kraja i otvoriti prostor za dogovor sa Barskom nadbiskupijom i Islamskom zajednicom”, smatraju iz Stege.
Postojeća crkva, prema njihovim riječima, mogla bi se arhitektonski preoblikovati tako da obuhvati dva autonomna hrišćanska liturgijska prostora,pravoslavni i katolički, dok bi se neposredno uz njih formirao odgovarajući muslimanski molitveni prostor sa minaretom.
“Ne treba stvarati vještačku “superreligiju”. Svaka od tri zajednice mora zadržati svoj identitet, bogosluženje i pravila ali mogu svi dijeliti isto mjesto, upravo ono što su na Rumiji vjekovima činile. Berlin gradi ono što Bar već vjekovima ima. Ideja da različite religije dijele jedan arhitektonski kompleks nije utopijska”, ukazuju.
Berlinski projekat House of One povezuje judaizam, hrišćanstvo i islam kroz tri zasebna sveta prostora: sinagogu, crkvu i džamiju i svi su povezani zajedničkim prostorom susreta.
“Svaka religija ostaje autonomna a zajednički prostor ne briše razlike već ih dovodi u razgovor. U Berlinu su to Jevreji, hrišćani i muslimani. Na Rumiji bi to bili pravoslavci, katolici i muslimani Bara, upravo zajednice čiji je suživot oblikovao kulturni identitet ovog područja”, pojašnjavaju.
Takvo arhitektonsko rješenje, kako dodaju, predstavljalo bi izuzetno rijedak model savremene sakralne arhitekture, ali njegova najveća vrijednost ne bi bila u arhitektonskoj neobičnosti već u tome što bi predstavljalo arhitektonsku interpretaciju viševjekovne barske tradicije, pretvaranje simbola podjele u simbol pomirenja.
“Možda upravo objekat koji je postao simbol spora može postati i simbol njegovog prevazilaženja. Pravoslavni oltar ne mora nestati da bi katolik dobio svoje mjesto. Katolički oltar ne ugrožava pravoslavni. Minaret ne poništava krst. Sve tri zajednice time bi priznale pravo jedna drugoj da zajedno stoje tamo đe su vjekovima stajale, na Rumiji”, poručuju.
Takvo rješenje, kako kažu, zahtijevalo bi ozbiljan arhitektonski projekat, saglasnost tri vjerske zajednice i puno poštovanje njihovih pravila.
“Ali, mnogo više od političkog gesta, bio bi dokaz da je međuvjerski sklad nešto što smo spremni ugraditi u prostor, a ne samo parola ili sjećanje na nekadašnji zajednički kult. Vjekovima prije nas, ljudi različitih vjera penjali su se prema istom vrhu i nijesu morali imati istu vjeru da bi poštovali istu svetinju. Vratimo Rumiju Rumiji – pravoslavnoj, katoličkoj i muslimanskoj, onakvoj kakvu su je generacije prije nas umjele dijeliti”, zaključili su.
