Obilježavanje 20 godina obnove nezavisnosti izvuklo je različite stvari iz ljudi. Neki su imali potrebu da nam po prvi put kažu kako su glasali. Neki su, povratnici sa građanskog djelovanja za vrijeme ministrovanja, na nacionalno, od kad su na nižoj državnoj funkciji, po stoti put rekli za koju su opciju glasali.
Neke je, standardno, zajahala homofobija, strah da se Riki Martin ne zaljubi baš u njih. A još je došao da nam homoseksualizuje naše mačo, junačko društvo, u kojem, gle čuda, prosječni muškarac ima građu, frizuru i bradu upravo Rikija Martina. No, nebitno za priču.
Priču valja fokusirati na ono što gledamo iz godine u godinu kad god se krene u obilježavanje. Gledali smo propagandu iz Crne Gore koja nam, kroz novu formu, feljton-intervjua, objašnjava da je Crna Gora bezgrešno začeta, (ne)svijest crnogorskog nacionalizma koji bi da određuje đe ko treba da živi i ko se “posrbio” a ko ostao vjeran. Vidjeli i propagandu iz Srbije koja nas ubjeđuje da su svi koji su bili za nezavisnost bezmalo, fašisti (ili da su nam majke opštile sa fašistima), izdajnici, Milogorci...
Takva propaganda se kotrlja odozgo naniže. Prvo predsednik objasni da tu nema šta da se slavi (nismo sigurni ni da je bio pozvan, a rekao je da neće doći), a onda kreću „oni njegovi“.
Mitovi o lopovima na jednoj, a poštenim domaćinima na drugoj strani koji su bespomoćno gledali kako se krade referendum, narativi o „otcepljenju“ i razbijanju države, a ne obnovi nezavisnosti, jer „otcepljenje“ je privremeno, a po nekim gorkim iskustvima može biti i jednostrano.
Raspreda se o privatnoj državi (jer ona koja se tada rasturila nije bila privatna, a ova komšijska nije ni sada?), mijenjanju genetskog koda građana, pa sve do usputnih tvrdnji da je vlasnicima „Dana“ svejedno ko je ubio Duška Jovanovića, jer su objavili naslovnicu afirmativnu za nezavisnost. Standardni paket, uglavnom, pojačan, jer 20 godina je jubilej, a i neki koji su diktirali ove narative ranije, ove godine su bili na opštem veselju.
Pojačanje dezinformacionog paketa se ogledalo prije svega u „dokumentarcu“ koji je sačinio - Centar za društvenu stabilnost.
Ako vam ovo ime zvuči poznato, to je vjerovatno zbog toga što ste čuli za njihov projekat „Zlo doba“ u kojem otvoreno targetira 50-ak novinara iz Srbije koji kritikuju vlast Aleksandra Vučića. Ako niste zbog ovoga čuli za njih, onda ste možda čuli za njih jer su radili „dokumentarce“ u kojima targetiraju profesore fakulteta koji su u blokadi. A ako niste zbog ovoga, onda ste za njih čuli jer su najmanje 28 njihovih saradnika javni funkcioneri Vučićeve vlasti u Srbiji.
E, ta ekipa, za koju ministar informisanja u Srbiji, Boris Bratina kaže da se bave istraživačkim novinarstvom (ako vlast kaže da ste dobar novinar i istraživač, to je sigurno tako, to je esencija novinarstva) uzela je da analizira referendum.
Ukratko, sve ste to pročitali u Vijestima, iznijeli su gomilu bljuvotina, fašizma i laži iz gorepomenutog paketa koji se otvara svakog maja. Reagovala je jedino Agencija za audiovizuelne medijske usluge (AMU) koja je pokrenula postupke protiv TV Adria i TV Prva. TV Adria i TV Prva su povratnici u kršenju pravila.
Njih je AMU već upozoravala i kažnjavala zbog širenja mržnje. Npr, na Prvoj smo gledali emisiju u kojoj se kaže “Crnogorce i Srbe nijesu sjekli Turci, nego Bošnjaci”. Na TV Adria, neposredno pred jurenje Turaka kroz Podgoricu, slušali smo kako će se za 15 godina u nekim kvartovima uvesti šerijatski zakon i da građani treba da “nastave borbu i zaštite sebe i svoju imovinu”.
Za tili čas su se javili ljudi koji brane bljuvotine poput one da je „najveća demografska eksplozija nakon Drugog svjetskog rata, jer su tamošnje porodice “čuvali italijanski vojnici, dok su Cetinjani ginuli na ratištima širom Jugoslavije“.Ljudi se, uključujući i onog čiji su funkcioneri sklepali ovaj filmić, zgražavaju od cenzure – Informera. Jer nekome sloboda izražavanja valjda znači slobodu širenja mržnje i laži.
Svoj pečat, svakako, dao je i RTS, kroz emisiju „OKO“, jer im je „smešno kao Đekna“ to što je, kako kaže jedan od sagovornika „Crna Gora spala na to da Riki Martin pjeva na proslavi nezavisnosti“. Jer je valjda, zbog njihovog shvatanja društvene stabilnosti, trebalo da ostanemo brkajlije i virdžine, a da na proslavama isključivo guslamo o kidanju glava.
Ovakve stvari čitamo i gledamo iznova. AMU prema televizijama reaguje sa polu-vezanim rukama, po starim pravilima. Jedno je očigledno, ni prošla vlast koja nam je dovela Informer, ni ova koja gleda kako beogradski treš-tabloidi trguju po Crnoj Gori, ne žele kažnjavanje bljuvotina, jer može im nekad valjati da spakuju neki svoj dokumentarac.
Osim AMU, druge institucije su prećutale ovaj film. Pritom, televizija je jedini prostor u kojem se može, na ovaj ili onaj način reagovati, dok nam brojni portali, sa obje strane nezavisnosti svakodnevno siju mržnje i dezinformacije bez ikakve regulacije i posljedica, a i volje da se taj haos makar malo sredi.
(Autor je glavni i odgovorni urednik portala Raskrinkavanje.me)
