Svakodnevni podaci o broju umrlih i hospitalizovanih zbog Covid-19 čitaju se kao sa trake, poput informacija o vremenskim prilikama i prognozi. Ove sedmice je u Sjedinjenim Američkim Državama broj umrlih prešao 300.000. Širom svijeta to je više od 1,6 miliona. Kumulativni efekat je umor od šoka ili utrnulost, ali umjesto da se okrenemo od nje, smrt moramo uvući u svoj život. Zaista imamo samo dva izbora: podijeliti život sa smrću ili dati da nam ga smrt oduzme.
Borite se, letite ili se smrznite. Tako smo mi životinje povezane da reagujemo na sve što ugrožava naše postojanje. Nijesmo evoluirali, moralno ili socijalno, da bismo izašli na kraj sa zdravstvenim sistemom koji ima tehnološke moći koje se graniče s bogobojažljivim. Umiranje više nije tako intuitivno kao nekada, niti je smrt nužno veliko poravnanje. Moderna medicina može na mnogo načina podrivati tok prirode, barem na neko vrijeme. Ali morate imati pristup zdravstvenoj zaštiti da bi zdravstvena njega mogla da funkcioniše. I na kraju, bilo zbog ovog virusa ili nečeg drugog, bez obzira na to jeste li mladi ili stari, bogati ili siromašni, smrt ipak dolazi.
Šta je smrt? Mnogo sam razmišljao o tom pitanju, iako mi je trebalo mnogo godina bavljenja medicinom, čak i da shvatim da to moram da postavim. Kao i gotovo svi, smatrao sam da je smrt jednostavna činjenica, jedinstven događaj. Imenica. Odvratna, ali jasnija u svojim razgraničenjima od bilo čega drugog. Kraj. Zapravo, bez obzira na to koliko sam se puta uklopio u to ili koliko sam riječi isprobao, još ne mogu da kažem o čemu se radi.
Kao i gotovo svi, smatrao sam da je smrt jednostavna činjenica, jedinstven događaj. Imenica. Odvratna, ali jasnija u svojim razgraničenjima od bilo čega drugog. Kraj. Zapravo, bez obzira na to koliko sam se puta uklopio u to ili koliko sam riječi isprobao, još ne mogu da kažem o čemu se radi.
Ako uklonimo poeziju i program koji naša kultura koristi da bismo shvatili smrt – svu svetost i stil koji divlje namećemo, sveto putovanje života koji započinje, diže se i raspada – ostaće nam ljudsko tijelo. Nema pulsa, nema moždanih talasa, nema inspiracije, nema objašnjenja. Smrt se definiše onim što joj nedostaje.
Prema Jedinstvenom zakonu o utvrđivanju smrti iz 1981. godine (model zakona koji su usvojili i Američko udruženje ljekara i Američko udruženje pravnika, donešen s ciljem da oblikuje glavne državne zakone po pitanju smrti), vi ste mrtvi ako ste doživjeli „ili nepovratni prestanak cirkulatorne i respiratorne funkcije“ ili „nepovratni prestanak svih funkcija cijelog mozga, uključujući i moždano stablo“ – drugim riječima, bez otkucaja srca i bez disanja, što je dovoljno očigledno ili bez funkcije mozga, što zahtijeva elektroencefalogram.
Ovo su riječi kojima opisujemo jedan od najdubljih događaja u ljudskom iskustvu. Većina država prihvatila ih je kao zakonsku definiciju smrti. Možda nijesu nadahnuti, a svakako su nepotpuni. U svakom slučaju, ljekar ili medicinska sestra moraju da vas proglase mrtvima da bi to bilo zvanično. Do tada ste, pravno gledano, živi.
Ako ostanemo fokusirani na tijelo, najkonkretniju stvar kad smo mi u pitanju, postaje teško reći postoji li smrt uopšte.
Od trenutka kada ste se rodili, vaše tijelo se preokreće. Ćelije umiru i rastu cijeli dan, svaki dan. Na primjer, životni vijek vaših crvenih krvnih zrnaca je oko 115 dana. U smislu onoga što je najzdravije, život je proces umiranja. Vitalna napetost drži vas na okupu sve dok se primirje ne prekine.
Ali vaša smrt nije kraj postojanja vašeg tijela. Hemijske veze koje su vas spajale na molekularnom nivou nastavljaju da se raspadaju minutima ili mjesecima nakon što umrete. Tkiva oksidiraju i propadaju, poput sazrijevanja banane. Energija koja je nekad animirala tijelo ne prestaje da postoji: ono se transformiše. Propadanje iz jednog ugla, rast iz drugog.
Neometan proces truljenja nastavlja se sve dok sve ono što je bilo vaše tijelo ne postane nešto drugo, živeći u drugima – u travi i drveću koje raste s mjesta na kojem biste mogli počivati i od stvorenja koja se tu hrane. Vaši geni, mali paketi stvari, živjeće neograničeno sve dok pronađu nekoga novog da ih ugosti. Čak i nakon zakopavanja ili kremiranja, vaši atomi ostaju netaknuti i raspršuju se da bi postali druge stvari, baš kao što su oni postojali prije vas i postali vi.
Neometan proces truljenja nastavlja se sve dok sve ono što je bilo vaše tijelo ne postane nešto drugo, živeći u drugima – u travi i drveću koje raste s mjesta na kojem biste mogli počivati i od stvorenja koja se tu hrane. Vaši geni, mali paketi stvari, živjeće neograničeno sve dok pronađu nekoga novog da ih ugosti. Čak i nakon zakopavanja ili kremiranja, vaši atomi ostaju netaknuti i raspršuju se da bi postali druge stvari, baš kao što su oni postojali prije vas i postali vi.
Za otkrivanje misterije zagrobnog života ili sila koje su uopšte pokrenule ovaj čudesni cirkus, mogli bismo da se osvrnemo na religiju. Ono što je gore opisano je nauka koja se jasno može uočiti. Ipak, nauka ne dovodi u pitanje pravdu. Neće nam reći zašto ili šta stoji iza njenih zakona. U tijelu se nalazi više nego što možemo da izrazimo; vi ste više od svog tijela. Postati trava slast je koja ne nadoknađuje sve smrtonosne znakove bola u srcu.
Naravno, tužni smo i bojimo se da ćemo izgubiti sebe i ljude koje volimo, ali za mnoge od nas strah od smrti kao od Velikog nepoznatog obuzeo nas je strah od onoga što znamo – ili mislimo da znamo – od umiranja.
U današnje vrijeme biti mrtav zvuči kao uspavanka u poređenju s procesom umiranja. S obzirom na konstantne jezive priče o disanju uz pomoć respiratora i obespravljenim ljudima koji umiru sami, rečeno nam je da zamislimo najgore, prije nego što pređemo na blok reklama. Čini se da su naši izbori ili da zamislimo neku vrstu pakla – to bismo mogli biti mama ili ja, bez daha i sami – ili da se distanciramo od ljudi koji žive takve priče, ne samo tijelom već i na svaki način, da se ne bismo poistovjećivali s njima.
Ali ovako otežavamo već teške stvari. Možda naš strah od smrti ima više veze s našom percepcijom stvarnosti nego sa samom stvarnošću, a to je dobra vijest. Čak i ako ne možemo da promijenimo ono što gledamo, možemo promijeniti način na koji gledamo.
Imamo bogatije načine saznanja. Ko sumnja da mašta, intuicija i ljubav drže moć i sposobnost van onoga što jezik može da opiše? Vi ste osoba koja ima svijest, osjećanja i povezanost. Živite u onima koje se dotakli, u srcima i umovima. Utičete na ljude. Sjetite se samo onih koji su umrli prije vas. Tu je vaša besmrtnost. Tu, u vama, oni žive. Možda ta sila vremenom slabi, ali nikada ne nestaje.
A tu je i svijest – duh, ako tako želite – i ko može da kaže nešto o tome? Možda imate svoj odgovor na ovo pitanje, ali empiriju nije moguće vratiti. Kakva god bila ta misterija, ona briše sve linije koje na prvi pogled izgledaju kao da odvajaju smrt od života. A ako smrt nije tako konkretna ili odvojena, možda i nije tako zastrašujuća.
Pandemija je lična i globalna katastrofa, ali takođe je trenutak da pogledamo veliku sliku života. Ranije ove sedmice imao sam pacijentkinju koji se naslonila na kameru svog računara i šapnula mi da cijeni ono što pandemija čini za nju: Ona neko vrijeme preživljava posljednju fazu raka, samo što su sada njeni prijatelji sposobniji da se odnose prema ovoj neizvjesnosti, a takva empatija je melem. Od mnogih sam čuo, u prigušenim tonovima, kako kažu da im u ovim vremenima stvari postaju jasnije. Ta se jasnoća može pokazati kao ublažena tuga ili nelagoda, ali to je iskreno i stvarno i samo je po sebi moćan znak života.
Pa, opet, šta je smrt? Razgovor o njoj možda je najbolje što možemo da učinimo, a konačno je dobrodošlo da to učinimo naglas. Činjenice vas same neće tamo dovesti. Uvijek nam ostaje sljedeće najveće pitanje, koje će ionako donijeti odgovor i biti korisnije: Šta za vas predstavlja smrt? Kada znate da ste gotovi? Za šta u međuvremenu živite?
Pa, opet, šta je smrt? Razgovor o njoj možda je najbolje što možemo da učinimo, a konačno je dobrodošlo da to učinimo naglas. Činjenice vas same neće tamo dovesti. Uvijek nam ostaje sljedeće najveće pitanje, koje će ionako donijeti odgovor i biti korisnije: Šta za vas predstavlja smrt? Kada znate da ste gotovi? Za šta u međuvremenu živite?
Za neke od nas smrt nastupa kad su svi drugi voljeni mrtvi ili kad više ne možemo da razmišljamo ispravno, kada ne možemo sami otići u toalet ili imati neku vrstu seksa; kada više ne možemo da čitamo knjigu ili jedemo picu; kada naše tijelo više ne može da živi bez pomoći mašine; kada nema apsolutno ništa da se pokuša. Možda je najkorisniji odgovor na koji sam naišao bio briljantni profesor koji je uputio svoju kćer da je smrt ono što se dogodilo kad više nije mogao da učestvuje u igri Red Sox.
Da danas moram da odgovorim na pitanje, rekao bih da je za mene smrt kada više ne mogu da se bavim svijetom oko sebe. Kad više ne mogu da uzmem ništa, kad više ne mogu da se povežem. Ponekad me socijalno distanciranje pita da li sam već tamo, ali samo mi nedostaje da dotaknem ljude do kojih mi je stalo. Još postoje načini povezivanja s drugima, uključujući gorko-slatki čin nedostajanja. A pored toga, po cijeli dan moram dodirivati planetu.
Ovo su korisna pitanja koja treba razmotriti dok razmišljate o ozbiljnim mogućnostima liječenja ili bilo kada kad morate da odaberete da li ćete da mobilizujete ograničenu količinu svoje energije da nešto gurnete ili povučete. Naši odgovori mogu biti različiti, ali su uvijek u akciji; to su krajevi oko kojih mi i naši unutrašnji krugovi i naši lijekari možemo da donesemo kritične odluke.
Oni takođe imaju način da osvijetle karakter. Oni su izraz sebe, sebe koji će jednog dana umrijeti, sebe koje to i kaže. Šta vam se tu sviđa? Ko ste vi ili ko želite da budete? Možete da vidite kako je smrt bolje uokvirena onim do čega vam je stalo nego odsustvom pulsa ili moždanih talasa.
Osim straha i izolacije, možda je to ono što nam pokazuje pandemija: razumijevanje da život pred licem smrti može da pokrene kaskadu spoznaje i uvažavanja. Smrt je sila koja vam pokazuje šta volite i podstiče vas da uživate u toj ljubavi dok sat otkucava. Uživanje u ljubavi jedan je siguran način da kroz sebe i van sebe vidite širi svijet, u kojem živi besmrtnost. Prilično sjajan sistem, zaista, pokazuje vam ko ste (što je ograničeno) i sve čega ste dio (što je ogromno). Kao sila povezivanja, ljubav čini osobu mnogo otpornijom na uništavanje.
Možda ćete morati da smanjite svoju potrebu da znate šta je pred vama. Umjesto da trošite toliko energije na udaljavanje od bola, možda biste željeli da obuzdate svoje procjene i pustite svoje tijelo da radi ono što treba. Ako se prošlost, sadašnjost i budućnost spoje, onako kako mi smatramo da to moraju, onda je smrt proces postajanja.
Pa, još jednom, šta je smrt? Ako ovo čitate, još imate vremena za odgovor. Budući da ne postoji poznat tačan odgovor, ne možete ga pogrešno shvatiti. Možete čak i učiniti svoj život odgovorom na pitanje.
