Najnoviji događaji na tivatskom aerodromu potvrđuju koliko je crnogorska vlast talac sopstvene politike, ili, bolje rečeno, u službi politike druge države, čak i onda kada ta država na najbrutalniji način narušava bezbjednost i same te vlasti.
No, neću o tome. Sam događaj govori više od svih naših komentara.
7Ovaj tekst nije poziv na sukob, niti pokušaj da se prodube postojeće podjele. Naprotiv, namjera je da se razdvoje narod i politika, emocija i ambicija, ljubav prema identitetu i želja za dominacijom.
Ako uspijemo da napravimo tu razliku, možda ćemo vidjeti da istina, koliko god bila neprijatna, ne razara društvo, već ga liječi. Jer nijedno društvo ne postaje stabilnije tako što potiskuje istinu, već tako što je ima snage izgovoriti bez mržnje i saslušati bez straha.
Kad se državnost proglasi prijetnjom
U političkom i medijskom diskursu zvanične Srbije posljednjih godina uporno se ponavlja tvrdnja da u Crnoj Gori navodno vlada “mržnja prema Srbiji”. Ta formulacija pojavljuje se u izjavama zvaničnika, naslovima tabloida, komentarima analitičara, nastupima onih koji sebe proglašavaju jedini legitimnim predstavnicima srpskog naroda, pa čak i u diplomatskom jeziku koji bi morao biti odmjereniji.
Paradoks je, međutim, očigledan: nikada u savremenoj istoriji Crne Gore politički, institucionalni i medijski uticaj Srbije nije bio veći nego danas.
Izvršna i zakonodavna vlast, značajan dio pravosuđa, kao i važni medijski tokovi, funkcionišu u koordinaciji koja je, u najmanju ruku, bliska zvaničnom Beogradu. Pa ipak, narativ o ugroženosti se ne smanjuje, naprotiv, pojačava se.
Zašto?
Zato što se ne govori o mržnji prema Srbiji kao narodu. Govori se o otporu prema negiranju Crne Gore kao države. A to dvoje nikada ne može biti isto. Kada se ta razlika izbriše, svaka odbrana državnosti postaje sumnjiva, a svaka kritika dominacije proglašava se emocijom, netrpeljivošću ili čak ekstremizmom. Tako se politički pritisak maskira u moralnu optužbu.
Mit o “mržnji” kao politički alat
U Crnoj Gori ne postoji sistemska, institucionalna ili društvena mržnja prema Srbiji. To je lako provjerljivo u svakodnevnom životu: kroz porodične veze, prijateljstva, kumstva, mješovite brakove, zajedničke poslove, studiranje, kulturu, sport i privrednu saradnju. Granica između dvije države nikada nije bila granica među ljudima.
Zato se narativ o “crnogorskoj mržnji” ne proizvodi kao opis realnosti, već kao politički alat. On služi da svaku odbranu crnogorske državnosti, identiteta i samostalnosti predstavi kao neprijateljski čin. Tako se otpor dominaciji prevodi u emociju, a emocija u krivicu.
To je stara balkanska formula: ko ne prihvata naše viđenje, mora da nas mrzi. A kada se jednom uspostavi ta logika, dijalog prestaje, a ostaje samo optužba. I upravo tu počinje politička zloupotreba identiteta: onda kada se osjećanje pripadnosti pretvara u sredstvo pritiska, a pravo na posebnost u navodni dokaz neprijateljstva.
Pretenzija umjesto ravnopravnosti
Problem nikada nije bio narod. Problem je pretenzija.
Dio zvanične politike Srbije Crnu Goru i dalje ne doživljava kao punopravnog susjeda, već kao prostor koji je “prirodno” dio šireg nacionalnog korpusa. U toj logici, Crna Gora se ne posmatra kao istorijski i politički subjekt, već kao greška istorije ili identitetski eksperiment koji treba ispraviti.
Zato se svaki pokušaj afirmacije crnogorskog identiteta, jezika, istorije, kulturnog kontinuiteta i međunarodnog subjektiviteta proglašava “antisrpskim projektom”. Time se Crnoj Gori oduzima pravo na samodefinisanje, a Srbima u Crnoj Gori nameće uloga taoca tuđih ambicija. Umjesto da budu most između dvije bliske zajednice, oni se guraju u političku funkciju koja im nije prirodna, niti dugoročno korisna.
U takvom okviru nema mjesta za ravnopravnost, postoji samo hijerarhija. A tamo gdje postoji hijerarhija, nema iskrenog partnerstva.
Bliskost naroda, granica politike
Istorija Crne Gore i Srbije isprepletena je na ljudskom nivou. Dijelili su se ratovi i siromaštvo, prijateljstva i škole, gradovi i sudbine, a nažalost i periodi okupacije, koji su prirodno rađali otpor, često kasnije tumačen u očima politike Srbije kao neprijateljstvo. Nikada, međutim, u Crnoj Gori nije postojala državna politika koja je negirala Srbiju kao narod ili kulturu. Naprotiv, generacije Crnogoraca su u Srbiji nalazile obrazovanje, posao i utočište.
Ali Crna Gora nikada nije pristala na negaciju sebe. To nije neprijateljstvo. To je samopoštovanje.
Upravo tu se nalazi najdublji nesporazum: jedni bliskost doživljavaju kao pravo na uticaj, drugi kao prostor slobodnog izbora. A bliskost bez slobode uvijek postaje teret. Bliskost je vrijednost samo onda kada ne traži poslušnost, kada ne poništava posebnost i kada ne uslovljava pravo na postojanje.
Kad bliskost postane zavisnost
Današnja politička realnost pokazuje novu opasnost: bliskost koja prelazi u zavisnost. Kada se političke odluke usklađuju van zemlje, kada se retorika prepisuje, kada institucije gube autonomiju, tada ne govorimo o bratskim odnosima, već o gubitku suverenosti.
To nije ljubav prema Srbiji. To je zavisnost od njene politike. A zavisnost nikada ne rađa slobodu, već poslušnost.
Zato je narativ o “mržnji” potreban, da prikrije neravnopravan odnos i obesmisli svaku kritiku tog odnosa. Jer kada se svaka primjedba proglasi netrpeljivošću, tada prestaje potreba da se odgovori argumentom.
Kako razbiti lažni sukob
Izlaz iz ovog začaranog kruga ne vodi kroz nove optužbe, niti kroz pojačavanje identitetskih rovova. On vodi kroz jasno razdvajanje naroda od politike i emocije od ambicije.
Rješenje podrazumijeva nekoliko jednostavnih, ali zahtjevnih koraka:
- Srbija mora prihvatiti Crnu Goru kao suverenu i ravnopravnu državu, bez teritorijalnih i identitetskih ambicija.
- Miješanje u unutrašnje odnose Crne Gore mora prestati, bez obzira na to kako se retorički opravdava.
- Crna Gora mora govoriti glasom državnosti: smirenim, jasnim, dostojanstvenim, bez generalizacija i kolektivne krivice.
- Odnosi se moraju graditi na jednakosti, a ne na starateljstvu.
Jer problem je politika. Ne narod.
Istina je jača od političkih mitova
Između naroda Crne Gore i Srbije nijesu srušeni mostovi. Oni postoje u porodicama, prijateljstvima, zajedničkim uspomenama i jeziku svakodnevice. Srušene su političke iluzije, iluzije o nadređenosti, o istorijskom pravu i o posebnoj misiji koja jednoj strani daje za pravo da drugoj određuje mjeru postojanja.
Kada iluzije padnu, ostaje prostor za zrelost i ravnopravan odnos: oslobođen straha, dominacije i mitova. Odnos u kojem se ne traže staratelji, već partneri.
Crna Gora nikoga ne mrzi. Ona samo insistira na pravu da bude svoja, da sama odlučuje o svom političkom putu, vrijednosnom okviru i međunarodnom mjestu. To insistiranje nije provokacija, već preduslov svakog zdravog odnosa.
Pravo jedne države da postoji, da se imenuje i da odlučuje o sebi nije čin neprijateljstva. To je civilizacijska norma savremene Evrope. Budućnost Crne Gore i Srbije, ako želi da bude mirna i dostojanstvena, može biti zajednička samo u jednom smislu: u prihvatanju zapadnih vrijednosti, vladavine prava, ravnopravnosti država i poštovanja granica.
Ne Istok moći i uticaja, već Zapad prava i odgovornosti. Ne sfere interesa, već zajednica pravila.
Istina je jača od mržnje, ali samo ako se izabere budućnost, a ne iluzije prošlosti. I samo ako obje strane jednom prihvate da bliskost nema vrijednost ukoliko nije slobodna, a poštovanje nema smisla ukoliko nije uzajamno.
