Ekonomski analitičar dr Vasilje Kostić ocijenio je da cijena struja u Crnoj Gori ne treba da bude socijalna već ekonomska kategorija.
- Cijena struje je originalno ekonomska kategorija i potpuno je neprirodno da bude socijalna kategorija i da se u tom cilju koristi - kao instrument socijalne politike. Posljedice „socijalne cijene struje“ jeste u krajnjem: ekonomija oskudice - manja ponuda, restrikcije struje, rasipanje energije, devastirani kapaciteti EPCG i omogućavanje boljestojećim slojevima društva koji mogu da plate tržišnu cijenu struje trošenje po neopravdano niskim cijenama, što dodatno stumuliše neracionalnu potrošnju, rekao je Kostić u intervjuu Portalu Analitika, ističući da Vlada građanima - koji ne mogu da plate tržišnu cijenu struje – treba da ponudi subvencije i pomoć.
- Na taj način se čuvaju proizvodni kapaciteti Elektroprivrede, zadovoljavaju potrebe svih i čuva standard najugroženijih. Ovo rješenje je efikasnije od bilo kojeg drugog i što je naročito važno održivo je. Svaki drugi pristup protivurječi načelu održivosti, objasnio je Kostić.
Ovaj ugledni analitičar smatra da trenutno crnogorska privreda ni strukturom privrede ni njenom konkurentnošću nije spremni za evropsku utakmicu.
- Pred nama je izuzetno izazovan posao u tom smislu, ali ne i neizvodljiv. Država mora ulagati u zapostavljenu infrastrukturu: u puteve, proizvodnju energije, vodosnabdijevanje, komunalne djelatnosti, zaštitu okoline – zelene programe; investirati u nauku, obrazovanje i zdravstvo jer u tim oblastima tržište ne funkcioniše dobro, objasnio je Kostić.
ANALITIKA: Kako procjenjujete domete protesta zbog visokih računa za struju. S obzirom na to da u Crnoj Gori ima 79.000 ljudi koji primaju neku vrstu socijalnih naknada, da je 40.000 veoma siromašnih - da li je protest mogao biti brojniji ili je i ovo značajno početno okupljanje?
KOSTIĆ: Mišljenja sam da protest nije okupio samo ljude nezadovoljne računom za struju. Štaviše, na protest su najprije došli građani čije nezadovoljstvo u mnogome prevazilazi nezadovoljstvo izazvano cijenom struje. Vjerujem da je suštinski uzrok - nezadovoljstvo ukupnim socijalno-ekonomskim stanjem, a račun za struju je bio samo povod javnoj manifestaciji nezadovoljstva i padom povjerenja u rad institucija javne politike. Ovo mišljenje temeljim na činjenici da je protest - takav kakav je bio - rijetko kada izraz izolovanog događaja i njime uslovljenog nezadovoljstva, bez obzira koliko takav događaj sam po sebi bio značajan i sposoban da privuče pažnju.
Ne izlazi se na ulice za svaku sitnicu i svaki dan.To se na kraju može zaključiti i iz onoga što se na skupu čulo. Posmatrajući protest iz ove perspektive, broj prisutnih je mogao biti daleko veći, jer nezadovoljstvo članova društva nije nužno uslovljeno samonjihovim materijalnim statusom.
ANALITIKA: Zašto su protestanti protestvovali ispred Vlade, iako ona nije odgovorna za određivanje cijene struje?
KOSTIĆ: Protestanti su se okupili ispred zgrade Vlade upravo zbog razloga koje sam već naveo – jer su na taj način htjeli jasno staviti Vladi do znanja da nju smatraju odgovornom za ukupno socijalno-ekonomsko stanje u društvu, što svakako nije bez osnova.
ANALITIKA: Da li u Crnoj Gori, slično kao u Srbiji i BiH cijena struje treba da bude socijalna kategorija?
KOSTIĆ: Cijena struje ne treba da bude socijalna kategorija, bez obzira da li ona to je jeste u nekoj zemlji iz našeg okruženja ili bilo gdje drugo. Fridrih Niče je davno kazao da je ”fundamentalni princip pravde je neizjednačavati - ono što nije jednako“. Dakle, cijena struje je originalno ekonomska kategorija i potpuno je neprirodno da bude socijalna kategorija i da se u tom cilju koristi - kao instrument socijalne politike. Posljedice „socijalne cijene struje“ jeste u krajnjem: ekonomija oskudice - manja ponuda, restrikcije, rasipanje energije, devastirani kapaciteti i omogućavanje bolje stojećim slojevima društva koji mogu da plate tržišnu cijenu struje - trošenje po neopravdano niskim cijenama, što dodatno stumuliše neracionalnu potrošnju. Cijena bilo čega, a ne samo struje, treba da se formira na tržištu a ne u bilo kojem ili bilo čijem kabinetu .Sjetimo se gdje smo završili kada su se cijene određivale u kabinetima i „društvenim dogovaranjem“.
ANALITIKA: A šta sa građanima koji ne mogu da plate ekonomsku cijenu struje?
KOSTIĆ: Ako socijalni efekti tržišno formirane cijene budu neprihvatljivi po zadovoljavanje normalnih potreba ljudi - a tome smo svjedoci ovih dana - onda je prirodno da Vlada reaguje mjerama socijalne politike poput pomoći i subvencija za socijalno najugroženije slojeve stanovništva!
Na taj način se čuvaju proizvodni kapaciteti Elektroprivrede, zadovoljavaju potrebe svih i čuva standard najugroženijih. Ovo rješenje je efikasnije od bilo kojeg drugog i što je naročito važno- održivo je. Svaki drugi pristup protivurječi načelu održivosti.
ANALITIKA: Privreda Crne Gore je prošle godine zabilježila rast od oko tri odsto. Makroekonomski parametri su stabilni ali je opšti ustisak da je došlo do pogoršanja životnog standarda. Šta je po vama uzrok pada životnog standarda?
KOSTIĆ: Prošlogodišnji ekonomski rast ostvaren je u veoma teškim i složenim uslovima ekonomske krize, čime stopa rasta ima veći značaj od njenog numeričkog izraza. Makro-ekonomski agregati su i ako nepovoljni, shodno okolnostima u prihvatljivim granicama, stabilnost finansijskog sistema se ostvaruje, isplaćuju se penzije i socijalna davanja (i ako nedovoljne), zadržan je kreditni rejting zemlje, što sve ukupno- nikako nije bilo lako.Naprotiv. Treba biti realan i te rezultate ne omalovažavati ili zaboravljati. Oni su vrlo značajn, kako sa aspekta održavanja sistema stabilnim tako i sa sa aspekta budućeg razvoja.
Druga je stvar što ostvareni rezultati nijesu dovoljni da podignu rast standarda najvećeg broja građana.“ Nije istina da rastuća plima podiže sve čamce“ kaže nobelovac- ekonomista Džosef Štiglic. Znači, takozvana ekonomija kapanja – mali rast ekonomije i građanima će u skladu s tim biti nešto bolje-jednostavno – ne funkcioniše . Mali rast privrede često nije koristan za sve, pa shodno tome standard velikog broja ljudi može da pada i zaista pada, a nejadnakosti se produbljuju. U takvoj situaciji potrebne su politike koje vode ka socijalnoj stabilnosti koja postaje značajan elemenat političke stabilnosti.
ANALITIKA: Šta Vlada treba da preduzme da bi poboljšala standard običnih građana?
KOSTIĆ: Potrebno je najprije obezbijediti posao ljudima jer kroz obezbjeđenja posla se u mnogome percipira ekonomska svarnost i položaj pojedinca u njoj. Potrebni su aktivni javni programi podsticanja zapošljavanja, uvođenje subvencija za zapošljavanje u privatnom sektoru, afirmisati politike razvoja koje su u funkciji ekonomskog rasta, ali i u funkciji podizanja standarda građana. Produktivnost, zaposlenost i ravnomjerna raspodjela nacionalnog bogatstva bi mogla biti polja okvirnog djelovanja Vlade - što sugerišu vodeći svjetski ekonomisti. Vlada mora da preduzme mjere aktivnog ublažavanja rastućih socijalnih nejednakosti i ne može se nadati da će se stanje mijenjati samo od sebe. time što će ekonomija blago rasti. Nema garancija da će se to desiti. Naprotiv, socijalna politika raspodjele nacionalnog bogatstva jeste ona koja najvećem broju građana obezbjeđuje učešće u dobicima u periodima prosperiteta društva, a ne samo sloju bogatih. U periodu krize, takva politika treba da obezbijedi da bogati dijele sudbinu čitavog društva, a ne da dodatno uvećaju svoje bogatstvo.
ANALITIKA: Socijalni protesti širom zemalja EU i kriza finansija su doveli do smjene nekoliko evropskih vlada (Grčka, Italija, Portugalija, Poljska...) Mogu li socijalni protesti dovesti do socijalnog bunta u Crnoj Gori, prijevremenih izbora i smjene vlasti?
KOSTIĆ: Socijalno nezadovoljstvo može uvijek dovesti do socijalnog bunta i tome nama ničega novog niti neobičnog. Socijalno nezadovoljstvo u dužem vremenskom periodu skoro da nužno završava u nečemu takvom. U krajnjem, svi društveni potresi kroz istoriju ukazuju na jednu zajedničku komponentu – nezadovoljstvo ekonomskim a time i ukupnim socijalnim stanjem. U našem slučaju, vrlo je teško biti određen u odgovoru na Vaše pitanje, ali u svakom slučaju - ni takva se mogućnost ne može isključiti.
ANALITIKA: Crna Gora tokom ove godine mora da se zaduži 230 miliona eura, kako bi finansirala deficit budžeta. Da li je po Vama vrijeme da Crna Gora uđe u aranžman sa MMF-om, budući da je opšti utisak na tržištu da nije pogodno vrijeme za emitovanje novih euroobveznica?
KOSTIĆ: Pitanje aranžmana sa MMF je uvijek delikatno pitanje iz poznatih razloga. Sredstva MMF-a su povoljnija od drugih, kredibilitet Fonda je značajan i doprinosi povećanju stepena sigurnosti investitora u poslovanje sa zemljom koja ima aranžman sa MMF-om. U prvom redu, aranžman doprinosi smanjenju sistemskog kreditnog rizika i prisiljava zemlju da jače i svestranije pristupi reformama. Ali, treba imati na umu da MMF ima svoje ciljeve i svoje odgovornosti i da su oni, razumljivo, ispred ciljeva i potreba koje imamo mi. S tim u vezi se često dešava da su politike fonda u makroekonomskom prilagođavanju koje zemlja korisnica mora da ostvari- izazivaju plaćanje visoke socijalne cijene. Sa tog aspekta, klasičan aranžman može da bude nepoželjan. Ipak, mišljenja sam da je aranžman predostrožnosti koji zagovara Vlada- vrlo dobro rješenje.
ANALITIKA: Pregovori sa EU oko priključenja treba da počnu u junu. Da li je naša privreda spemna za tržišnu utakmicu?
KOSTIĆ: Vlada bi morala da spremno dočeka pregovore sa EU jer u protivnom bi nam se to moglo ozbiljno obiti o glavu. Mi, naravno, ni strukturom privrede ni njenom konkurentnošću nijesmo spremni za evropsku utakmicu. Pred nama je izuzetno izazovan posao u tom smislu, ali ne i neizvodljiv.
ANALITIKA: Šta Crna Gora treba da uradi kako bi njena privreda mogla da bude konkurenta sa EU?
KOSTIĆ: Država mora ulagati u zapostavljenu infrastrukturu: u puteve, proizvodnju energije, vodosnabdijevanje, komunalne djelatnosti, zaštitu okoline – zelene programe; investirati u nauku, obrazovanje i zdravstvo jer u tim oblastima tržište ne funkcioniše dobro, a riječ je o segmentima koji imaju ključni uticaj na dugoročan rast globalne produktivnosti resursa kojom se objašnjava 40-50 odsto rasta BDP-a u razvijenim zemljama. Mi ćemo ubrzo, ubijeđen sam, uvidjeti da će nagomilani problemi naše ekonomije morati da se rješavaju ne samo tržišnim mjerama, već i osmišljenim administrativnim zahvatima države, kako su to već radile najuspešnije zemlje.
ANALITIKA: Da ste na mjestu Vlade da li bi ste spasili do sada nerentabilne KAP i Željezaru, ili bi ste te kompanije prepustili tržištu i odumiranju?
KOSTIĆ: Imajući u vidu već rečeno mogao bi se i naslutiti moj stav. Daleko je lakše reći nego učiniti: „Kombinat treba zatvoriti, Željezaru takođe“. „Ne treba davati garancije“ i slično čujemo svakodnevno. Ovo su pitanja na koja nema jednoznačnog odgovora. Problem nije zatvoriti i jednu i drugu kompaniju, ali šta poslije? Šta sa ljudima i njihovim porodicama? Šta sa firmama koje zavise od njih i svoje poslovanje naslanjaju na njih? Šta sa pogoršanjem spoljnjeg bilansa? Šta...?
Na ova pitanja treba da pruži odgovor dugoročna vizija razvoja Crne Gore i u skladu sa njom definisana strategija. Pa ako se odlučimo da to bude razvoj bez “prljavih” tehnologija onda se takva strategija u dugom roku i realizuje, ali na socijalno prihvatljiv način. Ukoliko se pak odluči drugačije, stvari su i u tom slučaju mnogo jasnije. Ovako sve ostaje na nivou ličnih ili grupnih opredjeljenja „za“ ili „protiv“ i djelovanja “ad hoc”, što je dugoročno neodrživo i neefikasno.
ANALITIKA: Crnu Goru je potresla afera Telekom.Kako vidite rasplet te afere i može li ona negativno uticati na ionako smanjene direktne strane investicije?
KOSTIĆ: Rasvjetljavanje afere „Telekom“ ni na koji način neće uticati na smanjenje priliva stranih direktnih investicija. Naprotiv, to bi trebala biti snažna poruka da investitori ovdje mogu računati na iste tržišne prilike i iste šanse i da uspjeh zavisi samo od njihovih poslovnih sposobnosti i njihove konkurentnosti. Rasvjetljavanje afere će destimulativno djelovati na strane investicije koje bi eventualno imale drugačije ciljeve od razvojnih ciljeva zemlje, kojih, treba reći uvijek ima, i koje nijesu samo crnogorska specifičnost.
Predrag ZEČEVIĆ
