Najveći ratni sukob u istoriji planete, Drugi svjetski rat, obuhvatio je šezdeset i jednu državu, devedeset i šest odsto svjetskog stanovništva. U njemu je učestvovalo oko sto deset miliona vojnika. Poginulo je ili ubijeno u logorima i zatvorima oko pedeset pet miliona ljudi, od čega više od milion sedamsto hiljada Jugoslovena, čime je naša nekadašnja domovina na trećem mjestu po broju stradalih u Evropi.
Najveće gubitke pretrpio je Sovjetski Savez - oko 28 miliona vojnika i građana. U Drugom svjetskom ratu ranjeno je oko 35 miliona ljudi, među ubijenima je - sedam miliona Jevreja. Hitler je aprila 1941. godine odlučio da likvidira Jugoslaviju, i vojnički i kao državu. U toj namjeri je uspio, ali je, zbog toga, napad na Sovjetski Savez odgodio za pet nedjelja, što se za naciste pokazalo kobnim.
Ustanak
Ustanak je zahvatio sve jugoslovenske države, ali je ustanak u Crnoj Gori, koji je buknuo 13. jula, predstavljao fenomen u okupiranoj Evropi. On je, za nedjelju dana, oslobodio od okupatora više od tri četvrtine svoje zemlje. Vijest o Trinaestojulskom ustanku brzo je obišla cijelu planetu. Crnogorski ustanak je dao podsticaj ne samo narodima u okruženju, nego i pokretima otpora u čitavoj Evropi. Okupator je reagovao svom žestinom i protiv trideset hiljada crnogorskih ustanika angažovao sto pedeset hiljada svojih vojnika i kolaboracionista iz Crne Gore i susjedstva.
Mjesec dana kasnije, ustanak je privremeno ugušen, da bi se kroz tri mjeseca ponovo razbuktao, svom silinom. Ostalo je zabilježeno i zapamćeno da su crnogorski ustanici, jula 1941. godine, spriječili dvije elitne italijanske divizije da, u okviru ekspedicionog korpusa, pođu na istočni front. Nakon ponovnog razgorijevanja ustanka, italijanski okupator je, u toku 1942. godine, u Crnoj Gori angažovao osam divizija, od ukupno dvadeset dvije, koliko je imao u Jugoslaviji.
Ofanziva protiv crnogorskih ustanika bila je prva i najmnogoljudnija od svih osam koje su okupatori vodili protiv NOVJ i partizanskih odreda.
Vojska i ljudi
Crnogorski NOP je, u 1942. godini, vezao za crnogorsko tle osam italijanskih i dvije kvislinške divizije. Prilikom formiranja Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba juna 1942. godine, koja je izvršila poznati marš u zapadnu Bosnu i koja je za vrijeme od godinu dana bila glavna i udarna oružana snaga NOV, više od polovine sastava bili su Crnogorci. Od 26 proleterskih bataljona, 14 bataljona je bilo iz Crne Gore. Od 18 korpusa NOVJ (od jeseni 1944) osam komandanata korpusa bili su Crnogorci. Od 27 divizija 10 komandanata su bili Crnogorci. Osam političkih komesara, šezdeset komandanata i osamdeset političkih komesara brigada bili su Crnogorci. Među generalima NOVJ, više od trećine bili su Crnogorci.
Crna Gora je dala 253 narodna heroja. Isto odličje, za duboko poštovanje, dobila je prijestonica Cetinje i tri crnogorske brigade.
Pokret boraca Osme i Devete crnogorske brigade, 1944. godine
U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije učestvovalo je trideset šest hiljada boraca iz Crne Gore, odnosno deset proleterskih i udarnih brigada. Crnogorske jedinice učestvovale su u oslobođenju Kosova i Metohije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije.
Crna Gora je podnijela velike žrtve. Oko trideset sedam hiljada građana izgubilo je život. Demografsko opadanje stanovništva iznosilo je - sto četiri hiljade ljudi. Istorijska crnogorska čitanka pisana četiri ratne godine od Virpazara i prve ustaničke puške, preko pljevaljske velike pogibije, pa Neretve i Sutjeske, Igmana i Vilica guvna, pa nikada zaboravljene poruke ...
,,Druže Tito, dokle god čujete puške na Ljubinom grobu vi slobodno odstupajte, Njemcima nećemo dozvoliti da prođu. A kada više ne budete čuli naše pucnje, onda znajte da na Ljubinom grobu nema više živih proletera...“
Ikone antifašizma
Kako zaboraviti Barski logor i Bogdanov kraj, Jusovacu i Jusovaču, Farmake, Cijevnu, kako Brezu kolašinsku i poruku Radojice Radoševa Bulatovića stopanici Jovani: ,,Nemoj đecu vaspitavati osveti, mene će osvetiti vrijeme“.
Ko može iz sjećanja izbrisati pokolj u Pivi i više od pet stotina nevine djece, staraca, majki... I Jagliku Adžić, koja je u oganj uskočila da bi svoj djevojački ponos sačuvala i sa svojima u smrt otišla; pa 148 žitelja u mjestu Stabna od čega 82 djece; pa više od četiri stotine žrtava u mjestu Velika; pa pedeset dvoje mladih na Lazinama... I poruku profesora Nika Raspopovića pred cijevima domaćih izdajnika: ,,Gledajte u sunce, kratko ce da traje...“ Borili su se partizani crnogorski širom Jugoslavije, legendarni komandant Milovan Šaranović iz Danilovgrada ostao je na vječnoj straži u Gornjem Žužemberku u Sloveniji, Svetozar Vučinić iz Rogama na padinama Male Učke u Hrvatskoj, Jovan Markov Vučković nedaleko od Bora u Srbiji... ostale su hiljade ratnika na Sutjesci, Vučevu, Zelengori; ostao je na čelu mrtvih proletera nezaboravni komandant Sava Kovačević i pjesma - ,,Dok Sutjeska voda teče/ umrijeti Sava neće...“ Na Crkvinama kod Kolašina poginuli su Budo Tomović, Bajo Sekulić i Luka Simonović, u mjestu Dolja nedaleko od Gusinja Jusuf Redžepagić, Beco Bašić, Vojo Novović i Aljo Hot; u Podima kod Herceg Novog Nikola Đurković, Danilo Pavičić, Savo Ilić i Stjepan Šarenac...
Žrtve porodica
A kada je rat počeo, krenula je mladež sa komunistima, sa djecom su pošli i mnogi roditelji... Starina Đoko Šajov Pavićević, kasnije najstariji narodni heroj sa čitavom porodicom, bio je u stroju partizanskom; porodica Anta Petkovića iz Tivta - Božo, Niko, Tomo, Emilija, Anđe, Marija, Anka, Augustina i majka Kate - svi u pokret za oslobođenje... Pa devet brata, devet Toškovića, momci birani svi ispod istog šljemena u jednom ratu ostaše... Tri Jagoševa sina - Lazar, Radomir i Rajko; tri sina Tomicina - Bogić, Đorđija i Komnen; pa Marko Mašo Radivojev, Mileta Milo Petrov, pa Milinko sin Filipov... Ostaše u Bijelim vodama na Romaniji, na Zabjelu, u Jablanici, Andrijevici, Segedinu, Bukovoj poljani kod Mateševa... Ostaše na vječnoj straži... U danima prkosa i ponosa ginule su čitave porodice, sestre su ostajale bezbratnice, majke samoranice, očevi iskopnici. Da se nikada ne zaboravi: četiri sina Ilije Kulića iz Pive pala su za slobodu - Marko u Pančevu, Miloš u mjestu Zelenika - Boka Kotorska, Veljko u Kraljevu, Milorad u Gacku. Pa tri momačke glave, sinovi Boška i Veruše Labudović iz Nikšica - Božidar, Nikola i Svetozar, koji slobodu nijesu dočekali... Četiri sina Boška Jovanova Kekovića - Ivan, Šcepan, Savo i Radomir; sinovi Joka Sekulića - Radovana, Peka, Novaka i snahu Anicu... Jedanaest momaka i djevojaka koji su strijeljani u crvenim košuljama u Baru, pa poruku Mahmuta Lekića, borca Pete crnogorske, koji je kod Mateševa krenuo na bunker, na smrt, i rekao: ,,Idem ja, mene metak neće. Pa junaštvo Omera Abdovića, Miloša Komatine, Vujadna Vuja Zogovića, hrabrost Ramadana Šarkića koji je strijeljan na Cijevni, pa pogibiju u borbi protiv četnika Vladimira Volođe Kneževića, Rifata Trša Burdžovića i Tomaša Žižića; pa crnogorske šćeri - njih osam - koje su odlikovane ordenom narodnog heroja: Đina Vrbica, Jelena Ćetković, Ljubica Popović, Jelica Mašković, Milica Vučinić, Dobrila Ojdanić, Vukica Mitrović i Vukica Mićunović.
U NOB-u, s puškom u ruci, učestvovalo je 2.546 žena iz Crne Gore, 483 je poginulo; njih 12.108 je bilo u logorima i zatvorima đe je 71 umrla, dok su 1.754 strijeljane i obješene. Hrabre majke, sinove i šćeri su ispraćale, hranu doturale, ali kada je bilo najteže slomljena srca porucivale... Ikonija, žena Boška Lukina Dedića iz Orahova u Kučima, kada je čula za smrt sinova i domaćina rekla je, bez suza u očima: ,,Neka se sve na njih završi, a omladina da napreduje“. Tako je i Ana Velizarova Đuranović iz Martinica, na pitanje da li da prenesu tijelo sina Vlajka iz Barlete rekla: ,,Ako spomenik gleda prema Crnoj Gori, neka počiva tamo, sa drugovima svojim...“
Kamene stranice istorije čuvaju sudbine, stare knjige svijetle i tužne istine, a spomenici ,,ne služe da podsjete na one koji su poginuli, nego mnogo više, da pomognu onima koji žive, da bolje shvate zašto žive“. Kao crnogorski partizani - slobodari mrijet naviknuti.
Osmijeh skuplji vijeka
Umirali su proleteri sa ponosom i osmijehom na usnama.
Ljubo Čupić
Kao Ljubo Čupić, simbol vječitog otpora neprijatelju; kao na Balšića pazaru na Cetinju Gojko Kruška i albanski partizan Musa Buto Hodžić; kao Joka Baletić i Ruža Rip, koje su same stavile omču oko vrata; kao Mila Poleksić koja je dijete tek rođeno zadavila u selu Mokro da ne bi odala zbjeg; kao majka partizanska Radosava Krdžić, iz Andrijevice, čija je posljednja poruka bila: ,,Ponosim se što sam stupila na mušku stopu, iz moje krvi iznići ce sloboda“. A želja potonja? Da duplom iglom skupi suknju oko nogu, kada padne mrtva da se ne obruka pred dželatima... Kao bolničarka Jagoda Pile Bogićević koja je od prvog ratnog dana ranjenicima bila majka, saborcima drug, bombaš, puškomitraljezac... Kao Vukosava Ivanović koja je u Barskom logoru pljunula talijanskog oficira, kao Milica Vučinić koja je iz ruku mrtvog brata Đona uzela pušku i rekla: ,,Od ove se bratske puške neću razdvajat, dok gođ ijedan okupator i izdajnik ceplje po našoj zemlji...“ Poginula je i ona i drugi brat Boško. A otac Radovan, kada je u zatvoru čuo za pogibiju troje djece svoje, rekao je: ,,Ostaje mi vječita tuga i dug da budem i dalje dostojanstven roditelj...“
(Autor je generalni sekretar SUBNOR-a i antifašista Crne Gore)
