Osmijeh Ljuba Čupića. Fotografiju koja je zabilježila njegov prkos, crnogorski antifašistički prkos karakteriše estetička kategorija uzvišenog. Njen nastanak je potreba dokumenta, portret osuđenika prije izvršenja kazne strijeljanjem, izvršenje presude od strane četničkog suda u Nikšiću 1942. godine. Tako je dokumentarna fotografija postala vrhunsko umjetničko djelo. Artefakt antifašizma. Jedinstvena portretna fotografija iz Drugog svjetskog rata koja je evropskoj kulturi antifašizma dala Crna Gora. Zahvaljujući toj fotografiji Ljubo Čupić nije ostao heroj samo unutar granica Crne Gore. Crnogorska ikona XX vijeka je artefakt u muzejima i izvan Crne Gore.
Drugi svjetski rat donosi iskustvo dokumentovanja zločina i stradanja. Revnosno bilježenje kamerom ili foto-aparatom aktera koji su pokrenuli rat, nacista, fašista i njihovih kolaboracionista širom Evrope monstruozni je arhiv zločina. Vjerovatno su toliko bili ubijeđeni u korisnost i konačni uspjeh ideologije istrebljenja Jevreja, Roma, komunista, homoseksualaca i drugih, da su sa lakoćom i kroz administrativno-ideološke postupke gradili takav arhiv. Njihovim porazom poslužio je drugoj namjeni. Potrebi da se muzeološki suočimo sa nasljeđem fašizma i da se kroz iskustva zločina tokom Drugog svjetskog rata, Evropa i svijet suoče sa prošlošću koja je rječnike svih jezika ovoga svijeta „obogatila“ pojmovima genocid i holokaust. I u tom kontekstu treba čitati fotografiju Ljuba Čupića pred odlazak u smrt. Jedinstvena fotografija koja tu smrt čini ne samo herojskom, već je to fotografija koja kulturi daje snagu i epitet herojskog naroda. Osmijeh koji oslobađa, osmijeh slobode.
Okolnost da su četnici svoju sudnicu smjestili te ratne 1942. godine u zgradi pozorišta u Nikšiću daje dodatnu potrebu namaštavanja drame junaka naše priče. Zasigurno da zgrada pozorišta u Nikšiću nije na svojoj sceni do tada imala široki repertoar svjetske dramaturgije od antike do recimo Pirandela, ali u Ljubovom činu osmijeha staje i čitav repertoar snage dramskih junaka Eshila, Šekspira ili Šilera. Ili elementi avangardne drame. Na pitanje kako mu se zove otac, odgovorio je „Vladimir Iljič Lenjin“, dok za ime majke navodi „Komunistička partija Jugoslavije“.
I ako je grčka drama vaspitala grčki narod da preuzme individualnu odgovornost, kako to tvrdi sociolog Žan Divinjo, vjerujem da je to mogao učiniti Ljubo Čupić svojim osmijehom pred strijeljanje. Kažem mogao, jer ipak priznajmo, živimo u vremenima koja donose reviziju istorije, vremenima u kojima se izjednačavaju žrtve i zločinci, jer se u karikaturalnoj politici pomirenja tako hoće iz razloga savremenih lica fašizma, ili radikalne desnice. Ili bilo čega drugog koje prkosi suštinskom suočavanju sa prošlošću. Pročitah prije neki dan u knjizi Škola života holandskog publiciste Roba Reimena, stav Benedete Kraveri: „Kultura nas ne može uvijek spasiti od barbarstva, kao što je to jednom dokazano u vrijeme nacizma u Njemačkoj, no kulturna nedostatnost, da ne kažemo neznanje, predstavlja više no ikad strašan izazov za budućnost bilo koje zemlje“.
U tim izazovima, osmijeh Ljuba Čupića je nezaobilazan orijentir politike progresa ili antifašizma koji je okosnica savremene Evrope.
Fotografija Ljuba Čupića je intimna poezija slobode, ona je rugalački čin okupatorima i kolaboracionistima, a njegov osmijeh drama samo jednog gesta, fotografija koja zaista vrijedi hiljadu riječi. Možemo je nazvati i činom filozofskog smijeha, ili prijatnost heroja u nimalo prijatnom okruženju, borbom za nove osmijehe i nikad prekinute ideale slobode. Ili kako Šarl Bodler za smijeh kaže da je on duboko ljudski, posljedica predstave o njegovoj sopstvenoj nadmoći. Neizbježno je citirati u posmatranju fotografije Ljuba Čupića i stanovište njemačkog filozofa, antropologa i sociologa Helmuta Plesnera: „Smijeha nema tamo gdje prijeti opasnost životu, duhu, duši čovjeka, ali ga ima kada je čovjek dovoljno snažan da se na opasnost ne osvrće, da se distancira ili da se sa njom donekle pomiri“.
A kada smo već kod slobode ili sreće, za kraj stih Ratka Vujoševića: Srećna Ti za kojom krače san ljubav i šuma/ Ista nas je tama dovela do zore/ Jedino vrijeme o sjutrašnji dane/ Srećna Ti i patnja tvoja do slobode.
