Kad god se govori o kulturi sjećanja podrazumijeva se priča o žrtvama. O nekom stradanju. Naravno, nemam ništa protiv toga da se obilježi neki pomen na postradale, valja se sjećati svih onih koji su pali za našu bolju i svjetliju budućnost. Valja se vječito klanjati onima koji su nevini položili živote, kako se njihova stradanja nikada više ne bi ponovila. Poput stradanja Jevreja u holokaustu ili građana Hirošime i Nagasakija.
Ali, sa druge strane, imamo u našoj prošlosti i lijepih događaja koje treba proslavljati i obilježavati. Na koje treba ukazivati i i podsjećati upravo zbog zdravlja nacije. Sad se već ponavljam, ali nema naroda koji nema slavnu prošlost. Jedni koji su bili osvajači i gospodari, a drugi koji su mislili i radili o svom oslobođenju. Međutim, ono što nas definiše u sadašnjem trenutku je koliko prošlost, toliko i naša percepcija te prošlosti. Zato je zaista od velike važnosti da se slika o prošlosti gradi na pozitivnim primjerima, slavnim događajima i ličnostima. Jer na taj način učimo iz njihovog primjera. Pa u renesansi su uzimani za uzore antička umjetnost, arhitektura i filosofija, ono najbolje iz tog perioda, a ne paganski običaji i pribijanje ljudi na krstove. Kartagina je bila isto tako velika pomorska sila Mediterana, izrasla iz feničanske kulture, ali njihovi užasni običaji žrtvovanja djece napravili su ih negativcima Starog svijeta.
Treba učiti na primjerima velikih naroda. Čuvena Senekina izreka da je istorija učiteljica života, mada odavno i od mnogih kompromitovana, zaista jeste tačna, kada se uzme na takav način. Nijesu Stari Grci samo stajali i kukali nad svojim žrtvama i gubitkom slobode zbog rimskih osvajanja, već su nastavili da šire svoj uticaj, učenje i kulturu i tako izgradili jednu simbiotičku greko-romansku civilizaciju. Sve dotle da su s pravom mogli reći da je malena Grčka unijela svijetlo kulture u divlji Lacio.
Niti su se Česi predali i utopili u dominantnu germansku kulturu Dvojne monarhije, iako im je u prvoj fazi Tridesetogodišnjeg rata izginulo oko dvije trećine stanovništva. Pored svega, Prag je ostao centar češke i zapadnoslovenske kulture i cijelog slovenstva. To ne znači da su Česi zaboravili svoju tragediju i poraz na Biloj Hori, već da su kao narod uspjeli da se izdignu iznad svih nedaća, zadrže svoj jezik, kulturu i običaje i u najtežim vremenima. Ne smijem ni da zamislim kako bi danas izgledao svijet da su Sjedinjene Američke Države, u decembru 1941. godine ostale da jadikuju nad svojim gubicima iz japanskog napada na luku Perl Harbor i povkle se iz globalnih dešavanja.
Da upotrijebim još jednu prežvakanu Čerčilovu krilaticu, kako Balkan proizvodi više istorije nego što to može podnijeti. Ali ta istorija ima svoje velike momente, dala je mnoge slavne ličnosti, heroje. Na nama je, kao potomcima, da slijedimo njihove primjere, a ne da se zatvaramo u klaustofobične budžake samosažaljevanja. Evo danas su svima puna usta narodnog heroja Ljuba Čupića, primjera stoičkog otpora i prkosa, ali opet, žrtva, mučenje, okupator, tlačenje. Mi smo pobjednici toga rata. Mi treba da slavimo one koji su kao pobjednici izašli iz njega.
A ko danas pominje Peka Dapčevića i ostale crnogorske generale i druge oficire, obične vojnike, partizane, koji su iznijeli na svojim plećima gro NOB-a. Danas gledamo da ih izjednačimo sa kvislinzima. Njihovu pobjedu da zamijenimo tuđim porazom, pa da śedimo i jaučemo za nečijim tamo žrtvama. Da nam se nevjeste u crno oblače. Taman smo se bili otrgli iz kandži različitih velikodržavnih projekata, evo nas opet, mitovi, bajke, žrtve, kukanje. Valja se uklopiti u vrli novi svijet. I to baš na način što ćemo zaboraviti i izbrisati sopstvenu prošlost. Što ćemo se odreći slavnih predaka i njihovog heroizma. Što ćemo potrijeti sve ono pozitivno i vrijedno pamćenja, što nas je podiglo na ljestvici civilizacije, među evropskim narodima. Sve to ćemo staviti sa strane, kako bismo oplakivali tuđe gubitke. Jer nikakve pobjede, ni Carevi lazi, ni Krusi, ni Martinići, Grahovci i Vučji dolovi, nijesu dovoljni da nadjačaju imaginarne poraze i žrtve nebeske.
Zaista je pravo vrijeme da se zapitamo, da li nam to u životu treba. Da li stvarno želimo da na takav način gradimo sliku o sebi i sopstvenoj prošlosti. Pored toliko slavnih i velikih događaja, sa kojima bi se dičili i mnogo veći narodi, treba da ridamo na tuđim greškama. Ili samo treba malo da mislimo pozitivno.
