Čekalo se nestrpljivo, bilo je brojnih nagađanja, puno je poznatih imena prohujalo niz vjetar glasina; pravila se drama oko novog Đukanovićevog tima. Prvo najava velikog kadrovskog reza, onda i konkretan zahtjev da svi javni funkcioneri, njih više od 500, kovertiraju ostavke... A onda, kao u pravoj drami, uslijediio je obrt – neka duga tišina pred odluku.
Ovog puta nijesu curile povjerljive informacije; uticajni ministri nijesu pouzdano mogli znati ostaju li ili ne. Čak su i socijaldemokrate bile nekako samozatajne, pa su vijećali dugo iza zatvorenih vrata, najavljivali pa bez obrazloženja otkazivali konferenciju za novinare na kojoj je trebalo da saopšte imena socijaldemokratskih ministara. Mnogi iz partijskog i državnog vrha danima nijesu oka mogli da sklope sve dok, u nedjelju poslije 19 sati, Milo Đukanović konačno nije članovima Glavnog odbora DPS-a izdiktirao sastav novog kabineta.
Osim njega, u novom timu biće četiri potpredsjednika i 16 ministara. U času kada se piše ovaj tekst (ponedjeljak veče) Đukanović je mandatar, a njegov tim još nije dobio podršku većine poslanika jer je glasanje odgođeno – zbog političke zavrzlame u Nikšiću.
No, i da se cipan-cijela opozicija odluči za bojkot, izvjesno je: Đukanovićev kabinet dobiće podršku iznad neophodne apsolutne većine poslanika - najmanje 43 poslanika glasaće za novu izvršnu vlast.
Teže je, međutim, odgonetnuti – samo na osnovu personalnog sastava - realne domete novog kabineta Mila Đukanovića. Da li ova ekipa može otrgnuti Crnu Goru iz ralja ekonomske krize, otvoriti neku perspektivu razvoja i, na kraju, ispuniti tvrdo zakovano predizborno obećanje od 40.000 zaposlenih?
Kadrovska mješalica, ali ne i čistka: Četiri nova ministarska lica (Raško Konjević, Radoje Žugić, Marija Vučinović i Petar Ivanović); dvojica ministara-povratnika (Branimir Gvozdenović i Predrag Bošković); ostali – svi redom ministri iz prethodne ekipe Igora Lukšića. Nije baš neka kadrovska revolucija, čak ni plišana.
Nije se prije izbora novih ministara očekivala baš velika sječa knezova, niti se sada od Đukanovićeve Vlade očekuje da, preko noći poput alhemičara, crnilo crnogorske privrede za noć pretvori u zlato ekonomskog progresa. Nakon toliko dana premišljanja i tajnovitih pregovora, ipak je iznenađenje što – nema kadrovskih iznenađenja.
Naprotiv: unutar Đukanovićeve ekipe nema nijedne vanstranačke ličnosti, nezavisnog eksperta ili pak profesora crnogorskog univerziteta koji partijski nije svrstan. Za duboke i realne promjene nije dovoljna samo stranačka pamet: potrebna je i distanca od partijskog gledanja na stvari; svježe ideje i - možda najvažnije - neki disonantni ton koji je vrlo često poželjan i neophodan korektiv vladajućim idejama. Osim toga, za stvaranje društvenog konsenzusa – neophodnog i za temeljne promjene i sprovođenje važnih državnih odluka – učešće nezavisnih stručnjaka može od nove vlade da stvori imidž inicijatora ili vjesnika promjena.
Promjene ali unutar poznatog sistema: Višestrukom premijeru Milu Đukanoviću, koji je više od dvije decenije na vrhu piramide vlasti, sve je to bilo dobro znano i prije nego se upustio u sastavljanje svog tima. Izbor partijskih ljudi pokazuje da Đukanović predstojeći mandat smatra teškim zadatkom, težim od nekih ranijih, jer će put u Evropu biti skopčan sa bolnim društvenim rezovima, ali i kadrovskim promjenama.
Vrlo oprezan – očito i nespokojan pred novim izazovima - predsjednik DPS-a se odlučio za provjerenu ekipu, lojalne partijske ljude od kojih zna što može dobiti i za koje vjeruje da će bez pogovora slijediti ono što je dogovoreno. To je politika igranja na sigurno, ali i potez koji govori o Đukanovićevom strahu od promjena: radije bira postojeće stanje i ljude kojima zna mane nego što želi rizikovati sa novim idejama i ljudima.
Zato je izbor ministara gotovo preslikana partijska lista Demokratske partije socijalista. Izuzev Daliborke Pejović (za koju postoje drugi kadrovski planovi), Milutina Simovića (ostao u poslaničkom partijskom klubu) i Tarzana Miloševića (imenovan za političkog direktora DPS-a) – svi ostali ministri su već bili u vrhu stranačke liste na Kongresu DPS-a.
Partija je, kao da poručuje Đukanović, prvo i posljednje uporište. U tom smislu, pristajanje na izbor Raška Konjevića za novog ministra policije je jedini iskorak izvan logike partijskih interesa DPS-a.
Raspad priča o zavjeri i buni unutar DPS-a: Izbor nove izvršne vlasti govori i o suštini stvaranje i djelovanja stare, Lukšićeve, Vlade.
Sada je valjda svima jasno da su pompezne priče o Lukšiću kao prikrivenom buntovniku i budućem Đukanovićevom oponentu – teze što su ih zdušno plasirali tajkunski mediji ili narcisoidni, a neznaveni geopolitičari – bile obične, isprazne glasine. Više izraz mržnje prema Đukanoviću nego realna slika stvarnosti; baš kao i ona već legendarna priča kako će Brisel dekretom zabraniti povratak Mila Đukanovića.
Naprotiv: sada je očigledno da su Đukanović i sam vrh DPS-a svojevremeno presudno uticali na Lukšićev izbor kabineta i da je zato novi mandatar ostao pri istim ili sličnim kadrovskim rješenjima. Prosto: Lukšićev kabinet je bio izraz kontinuiteta sa ranijim Đukanovićevim, baš kao što sada Đukanović želi nastaviti istu politiku koja se, inače, kreira u partijskom vrhu. Djeluje, dakle, da je sve skoro isto kao i ranije, samo što je – On sada tu.
Ali, u tome i jeste ključna razlika: Đukanovićeva vlada je koncipirana da, iako kadrovski slična, bude drugačija i uspješnija od prethodne. Problem je – kako to ostvariti u vremenu opšte krize?
Kako preživjeti krizu: I bez pročitanog programa već sada se da naslutiti što će biti Đukanovićevi prioritetni zadaci, što će pokušati da popravi, naročito u ekonomiji.
Predizborna priča o 40.000 novih radnih mjesta svojevremeno je doživljena kao obični, predizborni, marketing. Čini se, ipak, da upravo ta priča ukazuje na jedan od krupnih problema sa kojima Đukanović želi da se uhvati u koštac: ogromna nezaposlenost i potpuno mrtvilo unutar onoga što se zove sektor malih i srednjih preduzeća. Tridesetak hiljada nezaposlenih i još nekih desetak hiljada tek svršenih studenata predstavlja pravu armiju nezadovoljnih. I potencijalnu opasnost za stabilnost sistema, političkog i ekonomskog. Jasno je da sadašnja struktura crnogorske privrede ne može uposliti tako veliki broj ljudi. Zato će Đukanović pokušati – hitnim mjerama Vlade, programima podsticaja malih i srednjih preduzeća, ali i krupnim investicionim projektima i javnim radovima, da pokrene spiralu novih poslova, za ekonomsku dinamiku.
Istovremeno, moraće da nađe pogonsko gorivo da bi motor crnogorske privrede radio – svježi kapital. Dovođenje Radoja Žugića za novog ministra finansija ukazuje na namjeru da se, interventnim mjerama koje su davno predlagali eksperti MMF-a ili Svjetske banke (poput povećanja PDV-a ili smanjivanja javnih troškova) obezbijedi priliv novca neophodnog za preživljavanje državne uprave. Za nešto više, za oporavak crnogorske ekonomije trebaće mnogo više novca.
Da li to znači da Đukanović računa na veća kineska ulaganja (drugi blok Termoelektrane); da li to znači da će pokrenuti sistem javnih radova ili veliki projekat auto-puta? Kako god, silne će pare biti neophodne iz inostranstva i samo Đukanović u ovom času može znati koliko je realna opcija da će neko uskoro investirati u Crnu Goru.
Breme jednog čovjeka: I sami kroki budućih zahtjeva koji leže pred Đukanovića govore o težini posla i dubini promjena koje mora da napravi. Dodatni problem je što novom premijeru u startu – nedostaje vremena. Ovo je njegov šesti povratak u premijersku fotelju i ne može očekivati mirnih sto dana povjerenja. Za razliku od svih dosadašnjih pokušaja, Đukanović mora prve rezultate da pokaže odmah.
Možda je to ključni razlog što se Milo Đukanović nije usudio da izazove kadrovski zemljotres u vrhu vlasti već je tek promiješao karte iz Lukšićevog saziva, pa sve ovo više liči na rekonstrukciju stare nego saziv nove crnogorske Vlade. Očigledno, Đukanović se učaurio unutar partije i njemu lojalnih ljudi, ali – sasvim izvjesno – neće čekati na rezultate drugih niti će ministrima dati mnogo samostalnosti u radu. Kao i do sada – najveći teret najavljenih promjena nosiće Đukanović na vlastitim plećima.
To nije tek samožrtvovanje nego promišljena odluka: Đukanović vjeruje da on sam najbolje završava poslove i u sebe polaže najveće nade. Nije baš po savremenim pravilima menadžerskog rada ili stvaranja kreativnih timova kakvi postoje u EU, ali Đukanović očito ne želi da mijenja navike koje su mu donosile uspjeh i održanje na vlasti. Zato se, nakon izbora nove vlade prirodno nameće pitanje: da li je moguće da gotovo ista ekipa – samo sada sa novim kapitenom – može da se preko noći uzdigne iznad prosjeka i zaigra šampionski? Nekada davno je to uspijevalo legendarnom Euzebiju sa Benfikom ili genijalnom Maradoni sa Napolijem. Ali, to je ipak bio fudbal, politika je nešto drugačija timska igra.
Draško ĐURANOVIĆ
