Bahato nadimanje predsjednika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti moralo je jednom da dovede do toga: balon je pukao pa je čak iz Skoplja dopro do ovih prostora zadah govora mržnje. Prvi čovjek vrhovne državne naučne institucije dr Momir Đurović tvrdi da, ovakva kakva jeste – “staljinistička”, “necivilizovana”, “nedemokratska” – Crna Gora i ne može da opstoji i ne treba da postoji!
Kakva parodija: čovjek koji je, u ime Akademije, od države dobio million i dvjesta hiljada eura da, skupa sa ostalim biranim akademskim glavama, stvori projekat “kompetitivnosti Crne Gore u 21. stoljeću”, sada onako - uz tavče-na-gravče i dobro makedonsko vino – utvrdi da crnogorske budućnosti nema!?
Čuđenje i nevjerica: U prvim reakcijama bilo je neke zatečenosti, čuđenja; pojedini akademici CANU izrazili su, u pola glasa, čak i sumnju da li je crnogorski ambasador u Skoplju ipak pravilno prenio velike misli predsjednika CANU.
Većina akademika je, za svaki slučaj, bila mudro oprezna – na vrijeme su, odmah kada su ugledali naslovnicu Pobjede, isključili mobilne telephone. To se zove nataloženo iskustvo: ćutanje je zdravlje, ne zamjeraju se nikom; eto, i nauka ima pravo da odmara makar za vikend… Opet, neki su, poput vajara Pavla Pejovića, javno izrazili iznenađenje i svečano se obavezali da, ako je to tako, ako je Đurović “to rekao” a Pobjeda “tačno prenijela” onda on neće sjedjeti sa njim u Predsjedništvu CANU…
Čemu iznenađenje, otkud nevjerica!? Predsjednik CANU je u svom demantiju praktično potvrdio navode iz famozne ambasadorove depeše. “Govorio sam što inače govorim u Crnoj Gori”, kaže u svom demantiju-potvrdi akademik Đurović.
Čak i da nije te indirektne potvrde vlastitih navoda, bilo je do sada mnogo prilika da se Đurovićeve kolege uvjere koliko je predsjednik CANU vezan za Crnu Goru. Pogotovo, nezavisnu Crnu Goru. Tako je u proljeće 2006. godine svom kolegi iz Albanske akademije nauka i umjetnosti, tokom seminara u Tirani, junački odbrecnuo i rekao da crnogorski referendum neće proći. “No passaran”, odmahnuo je Đurović glumeći legendarnu La Pasionariju koja je tim riječima falangistima poručila da
Kontinuitet izrugivanja državi: Crnogorski referendum je, ipak, prošao ali se i predsjednik CANU lako održao na tronu.
Niko mu javno nije zamjerio ni kada je, koju godinu kasnije, oraganizujući proslavu jubileja CANU, poput nekog lokalnog šereta, švercovao datum osnivanja da bi već 2011. proslavio ono što treba 2013. godine. Prosto: za datum osnivanja Akademije vispreni dr Đurović je uzeo – ne dan osnivanja ustanove, nego dan proglašenja Zakona o CANU (vidi sliku dva logo CANU). To što mu je, kasnije u istorijskom pregledu, falio predsjednik CANU u periodu 1971-1973, nije ga bilo briga. Važno je da je logotip na vrijeme prepravljen. Preciznije rečeno: falsifikovan a javnosti prezentirana lažna slika.
Niko se od akademika CANU nije javno oglasio ili ogradio kada je obmana otkrivena. Kao što su akademici CANU su, svi do jednog, mudro ćutali kada su, mimo zakona, izglasali Đurovića treći put za predsjednika CANU. Tihovali su vrsni crnogorski pravnici i kasnije, kada je Državna revizorska komisija konstatovala da rukovodstvo Akademije nije poslovalo u skladu sa zakonom.
U skladu sa zakonom? Laik bi rekao – daleko od zakona. Tako na primjer, DRI konstatuje da je predsjednik Akademije neraspoređenih 282.000 eura koje akademici nijesu utrošili za projekat “Crna Gora u 21. stoljeću u eri kompetitivosti” jednostavno transferisao u – depozit u banci. Nije to bio tek izolovan slučaj lošeg (čitaj: nezakonitog) baratanja državnim parama. Vrhovna državna revizija je konstatovala da su sopstveni prihodi od prodaje knjiga, otkupa tenderske dokumentacije i kamata na 700 hiljada oročenih depozita kod Podgoričke banke Sosiete ženeral - morali biti prikazani u izvještaju.
Morali su biti, ali ih u izvještaju bilo nije. Kao ni odgovornosti rukovodstva Akademije. Ipak, nešto je pristizalo: mjesečne akademske nadoknade; redovno, kao da to radi Swiss bank; zaloga šutnje.
Ko je pravi krivac: U Crnogorskoj akademiji nauka ima značajnih, međunarodno poznatih i priznatih naučnih ili imena iz umjetnosti. Članovi akademije su i tri rektora Univerziteta Crne Gore, jedinog državnog i oba privatna; istaknuti članovi CANU su i eminentni pravnici, sociolozi, istoričari... Njihova društvena obaveza je tim veća, a njihov moralni imperativ jasan, da dignu glas kada je glas razuma potreban.
Upravo zato, taj monolit šutnje, kolektivni muk akademika, govori više od hiljadu riječi. I amnestira predsjednika CANU dr Momira Đurovića od optužbi da je jedini krivac za iskrivljenu, umnogome izobličenu, društvenu ulogu ustanove koja bi trebalo da bude jedan od najvažnijih oslonaca crnogorskog društva.
Nije, dakle, Đurović neočekivani iskorak već otužni kontinuitet u novijoj istoriji CANU. Svojevremeno se, tokom bestijalnog komadanja Jugoslavije; u vremenu crnogorskog Rata za mir; tokom Miloševićevog decenije faraonstva upravo iz zgrade CANU, u eri najtemeljnijeg poništavanja Crne Gore, začuo javni glas podrške davljenju Crne Gore. Dvadesetak godina kasnije, mnogo je novih članova CANU, ima tu mnogo i državno poduprijetih, podobnih Crnogoraca. Ali nema preporoda. Njihova današnja ćutnja i žmurenje na poteze predsjednika Akademije je voljno saučesništvo i pokazatelj da su i predsjednik CANU i njegovi - na žalost još uvijek brojni sljedbenici unutar CANU - postali živi, hodajući, simboli crnogorskog dvojnog morala.
Zato i ne čudi što su se neki dični Crnogorci, akademici CANU, proljetos tako bučno zalagali protiv državnog projekta objedinjavanja dviju akademija (CANU i DANU), držali stranu predsjediku CANU Đuroviću i ježili se na samu pojavu ministarke Vlahović. Mnogi od njih su gorljivo crnogorstvo brzo ostavili po strani zarad ličnih interesa, počev od ekskluziviteta članstva do ekskluziviteta u primanju mjesečnih nadoknada. To se suviše često dešava u časnoj Crnoj Gori: sukob principa i ličnog interesa uvijek završi pobjedom interesa, grupnih i pojedinačnih.
Možda bi upravo taj detalj mogao da zabrine predsjednika CANU. Prije koji mjesec država je prestala da uplaćuje mjesečne nadoknade akademicima, kao kaznu za dosadašnje nekooperativno ponašanje Akademije. Neće to tako moći dugo da traje i dr Momir Đurović bi morao da razmisli: hoće li nedostak sinekura značiti i prekid lojalnosti dosadašnjih kolega u CANU?
Draško ĐURANOVIĆ
