Prikazivanje svakog filma počinje ogromnom tremom, barem tako tvrdi poznati bosansko-hercegovački reditelj Pjer Žalica.
- Ko god kaže da nema treme ili laže ili nije normalan. Ili je stvarno toliko opušten čovjek - nek mu je svaka čast, što god to bilo – priča ugledni filmski autor za Portal Analitika.
Žalica o tome govori s velikim iskustvom. Naime, diplomac sarajevske Akademije scenski umjetnosti, gdje danas predaje, jedan je od onih koji je tokom devedesetih dokumentovao najteže ratne dane Sarajeva. Bio je dovoljno smion da, sa Ademirom Kenovićem, napravi prvi poslijeratni film o svom gradu - „Savršeni krug“. Pored dokumentaraca i kratkih filmova, potpisao je režiju ostvarenja „Gori vatra“ i „Kod amidže Idriza“. Prošle godine je, u saradnji sa pogoričkom producentskom kućom Artikulacija, napravio dokumentarac „Orkestar“ koji je do danas već osvajao nagrade na festivalima u regionu. Priča o grupi „Plavi orkestar“ i generaciji nekadašnjih sarajevskih srednjoškolaca rođenih sredinom '60. godina prošlog vijeka, prošlog petka je premijerno prikazana u Podgorici, na Telekom UnderhillFestu.
Dvije decenije po najpoznatijim festivalima –Kan, Montreal, London, Roterdam, Rim, Sidnej i, naravno, Sarajevo – u Žalici nisu promijenile taj poseban osjećaj. Kao ni način na koji posmatra film. Smatra da u sedmoj, kao ni u jednoj drugoj, istinskoj umjetnosti, nema mjesta tabuima.
- Mislim da film o stradanjima, silovanjima žena u ratu apsolutno treba snimati. Nemam nikakve dileme da li je to tema o kojoj treba govoriti. I nepristojno mi je, u tome, baviti se imenima i prezimenima, već je bitna samo ideja filma. Jer, sve silovane žene treba proglasiti herojima rata, bez obzira ko su, kako se zovu i zašto su prošle kroz tu traumu – stav je poznatog reditelja.
Žalica podsjeća da filmovi koji govore o ratu ne mogu biti izbalansirani, jer su sami ratovi su vrlo rijetko izbalansirani.
- Ne vjerujem u koncept, recimo, antisrpskih, antihrvatskih, antibošnjačkih filmova. Vjerujem samo u koncept filmova koji imaju dobru, pozitivnu ideju. I koncept dobrih i loših filmova. Obično kad se filmovi kvalifikuju na taj „anti“ način, čini mi se da su to sve vanumjetnički, vanfilmski razlozi koji mene, normalno, dotiču, ali me ne zanimaju.
Zato je, dodaje, svaki film nečiji umjetnički izraz i odraz. A istina koju u njemu predstavlja umjetnik ne mora odgovarati objektivnoj istini čak ni u dokumentarnom filmu.
ANALITIKA: Da li u dokumentarnom obraćanju filmskoj publici treba napraviti „pravi put“ između istine, onoga što se filmom prikazuje, i one rediteljske poetike?
ŽALICA: Pa, vidite, istina kao umjetnička kategorija je apsolutna, kao i ova, neka objektivna istina. Ali vrlo često te dvije istine – objektivna i umjetnička – ne moraju biti iste. Ono gdje se umjetnička istina ogleda jeste ideja filma. I to bi se moglo nazvati „autorskim pristupom“ ili „rediteljskom poetikom“. Konkretno, to je ona dosljednost, odanost ideji filma „Orkestar“ od koje mislim da nismo odstupili. Čini mi se da film na tačan način priča priču koja želi da poruči određene stvari, odnosno tu ideju filma. I sa te strane mislim da sam, s ekipom koja je radila film, bio dosljedan i beskompromisan u pokušaju da kažem neku umjetničku istinu. S druge strane, nimalo se nisam potrudio – niti pretendujem – da kažem neku istorijsku istinu, nešto što je stvar istorijskih čitanki ili udžbenika i ozbiljnih istorijskih istraživanja. U filmu se govori jedna emotivna, individualna istina i doživljaj, koji je mnogo značajniji.
ANALITIKA: Koliko je bilo teško da se, kroz film o nekadašnjoj sarajevskoj mladosti, nađe prava mjera u izražavanju istine, s jedne strane, i svih tih emocija, s druge?
ŽALICA: Istina je jedna dimenzija priče o vremenu kroz koje su ovi prostori prošli koja se često zapostavlja, zaboravlja, a ja mislim da nije najvažnija. Mnogo je važnije to kako se mi stvarno osjećamo, što zbilja vidimo u prošlosti i u budućnosti, nego u nekim, nažalost, fabrikovanim, često kvazi-istorijskim činjenicama. Kod nas nije rijetkost da se ljudi, kao motivaciju za nešto što rade danas, pozivaju na nešto što se desilo prije tristo godina, da u ime nečega od prije tristo godina rade nešto i danas. To mi se čini - u najmanju ruku - apsurdnim, paradoksalnim i vrlo često negativnim. S druge strane, kadgod pričate s nekim na nivou emocija, o njegovom iskustvu prošlosti, pa i o budućnosti, uvijek ćete naći neke pozitivne stvari, koje približavaju ljude i pokreću stvari naprijed, što je bila i ideja filma „Orkestar“. Ne želim da učestvujem u kvazimitološkom razaranju svijeta, nego u nekom pokušaju stvaranja bolje budućnosti, s pozitivnim pogledom, jer su ovi pokušaji razaranja veoma snažni... Znam da će ta razaranja biti bezuspješna, ali su ona toliko snažna da se morate truditi da se to ne desi.
ANALITIKA: Kada govorite o razaranju, dokumentovali ste devedesetih, na žalost, onaj najteži period Sarajeva i predstavili ga kroz nekoliko dokumentaraca i prvi bosansko-hercegovački poslijeratni film, koji ste uradili sa Ademirom Kenovićem. Koliko dokumentarni, a koliko fikcijski, „obični igrani“ filmovi smiju da razotkriju takvih detalja, jer tu su već u igri mnogo dublje emocije...
ŽALICA: Mislim da film, u stvari - bilo koja umjetnost, ne smije imati nikakvih kalkulacija. Objektivno, ne postoje zabranjene teme. I one ne smiju da postoje. Naročito - velike teme. Često čujem da neki film koji govori o našem zadnjem ratu, pa i ranijim ratovima, nije izbalansiran. Ratovi su vrlo rijetko izbalansirani! I ono što je za svaki film, ako je umjetnički, i za svako umjetničko djelo najvažnije, jeste ono što želi da poruči. Ne vjerujem u koncept, recimo, antisrpskih, antihrvatskih ili antibošnjačkih filmova. Vjerujem samo u koncept filmova koji imaju dobru, pozitivnu ideju. I – u koncept dobrih i loših filmova. Obično kad se filmovi kvalifikuju na taj „anti“ način, čini mi se da su to sve vanumjetnički, vanfilmski razlozi koji mene, normalno, dotiču, ali me ne zanimaju. Ne želim da se bavim time; to mi je nepristojno, manipulativno.
ANALITIKA: Kada govorimo o tim „anti“, „pro“ i „cons“ filmovima, što je, po Vama, da li postoji pravi način prikazivanja stvari? I da li je bliži filmu „U zemlji krvi i meda“ Anđeline Žoli, ili „Paradi“ Srđana Dragojevića?
ŽALICA: Ne postoji jedan, pravi pristup. Mislim da film o stradanjima, silovanjima žena u ratu apsolutno treba snimati. Nemam nikakve dileme da li je to tema o kojoj treba govoriti. I nepristojno mi je, u tome, baviti se imenima i prezimenima, već samo idejom filma. Jer, sve silovane žene – govorim sada o Bosni i Hercegovini, a sigurno se može govoriti i šire – treba proglasiti herojima rata, bez obzira ko su, kako se zovu i zašto su prošle kroz tu traumu. To je, naprosto, moj odnos prema toj stvari i nemam nikakvih dilema da o tome treba raditi filmove. Takođe, nemam dilemu da treba raditi komedije ili imati neki malo drugačiji pristup temama koje se bave toleracijom, bilo kojom vrstom fobije, u konkretnom slučaju - homofobije. Jer istina je da smo to mi, naše društvo, ovdje, regionalno. Ali, osim ova dva, mislim da mora postojati još niz drugih pristupa i drugih tema koje će biti, vjerovatno, formulisane na osnovu individualnih poriva autora filmova. Ono što je najvažnije jeste koliko su ti filmovi dobri. I time se možemo baviti. Kada govorite o ovim filmovima, mislim da se radi o ljudima koji su vrlo strasno i iskreno napravili svoje filmove. I možete u njima nalaziti razne probleme, ukoliko to želite i ukoliko oni objektivno postoje. Mislim da u slučaju oba filma da neki, vjerovatno - objektivni, problemi postoje, ali većinu problema ljudi nalaze zato što žele da ih nađu i služe im za dnevnopolitičku scenu.
ANALITIKA: Da li to znači da će filmovi o sukobima uvijek za reakciju imati – neki drugi oblik sukoba?
ŽALICA: Rat je delikatna tema i naravno da se mora prići delikatno. A, s druge strane, to je važna i velika tema. Ja nisam dosad snimio nijedan ratni film. Međutim, jednako mi je bilo delikatno raditi priču o dvoje usamljenih starih ljudi, kao što bi mi, sigurno, bilo delikatno raditi priču o ženama iz Srebrenice. Mislim da je nivo autorske odgovornosti prema temi i ideji koju radi – ključni reper. A tema je ono o čemu govorite, dok je ono što hoćete reći - i reper i odredište, ono čemu se stalno vraćate i gdje se provjeravate. Naš, rediteljski posao je takav da je javan i normalno je da će naići na razne vrste reakcija. Tako je zbog filma „Posljednje Hristovo iskušenje“ u Parizu razbijeno pola grada, iz potpuno ne-filmskih razloga. Danas se ti razlozi čine potpuno stupidnim; nije bilo potrebe da se to radi. Mislim da ni za jedan film, niti za jedno umjetničko djelo – ukoliko se radi o umjetničkom djelu – nema opravdanja za nekritičke, vanumjetničke, agresivne reakcije.
ANALITIKA: Da li ćete i u svom narednom ostvarenju opet sarađivati sa Crnogorcima, kada je „Orkestar“ već postao izuzetno uspješna koprodukcija?
ŽALICA: To je trik pitanje, zato što je moj deda Crnogorac. I to je bio pravi Crnogorac – CRNOGORAC! Bez dileme, do smrti. Imam vrlo snažne, porodične veze sa Crnom Gorom. Vezan sam i za neka mjesta, koja su „samo moja mjesta“... S tog aspekta, štogod da radim, na neki način je genetski povezano sa Crnom Gorom. Povezano je i s raznim drugim ambijentima, jer imam jedno jako šaroliko porijeklo, na što sam veoma ponosan. S druge strane, u ovom praktičnom smislu, nadam se i vjerujem da ću uskoro ponovo sarađivati. Mada, vjera danas nije dovoljna, jer su vrlo komplikovana vremena. Ali se nadam da će toga biti barem s ovim ljudima sa kojima ovog puta sarađivali, naročito s Ivanom Đurovićem iz Artikulacije - njega prvog ističem. Ekipa odavde je vrlo svjesna da su koprodukcije jedini način da u ovim teškim vremenima bilo što radimo. Uz to, mi smo regionalno zaista komplementarni, bez obzira na bilo koje političko-ideološko-sociološke i druge kvazi barijere.
To nas, stvarno, ne može razdvojiti, jer uvijek sarađujemo odlično. Čini mi se da je logično da sa takvom osnovom sarađujemo bolje u kulturi i umjetnosti, nego na nivou privrede. A mislim da je jednako važno i jednako nelogično što se to ne događa, jer bi svima bilo puno lakše. I to je, valjda, prvi cilj. Mada nas već 20 godina ubjeđuju da je prvi cilj – da nismo ugroženi... Uostalom, danas ljudi za sve napadaju internet. Ali, nije internet kriv što je napredan, nego smo mi krivi što smo nazadni.
Kristina JERKOV
