Reforma će: najprije, oslabiti ljude koji slučajno žive u djelovima Federacije gdje njihova etnička pripadnost ne prelazi procenat od tri odsto od ukupnog broja u zemlji; osnažiti etnički nacionalističke političke stranke, od kojih se neke protive suverenitetu i teritorijalnom integritetu zemlje.
Visoki predstavnik (odgovoran za tumačenje Dejtonskog sporazuma i osiguravanje njegove implementacije) razmatra nametanje ovih takozvanih “reformi”. Jedino opravdanje za njih je, tvrdi Server, inače dobar poznavalac balkanske politike, ambicija evropskih i američkih diplomata. „Da bi mogli da kažu da su nešto uradili!“
Ali ono što oni žele da urade bilo bi štetno ne samo za mirovni sporazum, već i za interese SAD i Evrope.
To je loša ideja koju promovišu lokalni političari odlučni da učine nemogućim sopstveno uklanjanje s vlasti. To bi, takođe, garantovalo da će Bosna ostati nefunkcionalna i ranjiva na ruske „nestašluke“.
Prije ili kasnije, to bi dovelo do secesije i hrvatskog i srpskog entiteta, podrivanje zapadne pozicije prema Ukrajini i stvaranje nove radikalizovane muslimanske države.
Glavni zagovornik ovih ideja je hrvatska nacionalistička politička stranka (HDZ) koja ima za cilj stvaranje trećeg, etnički definisanog “entiteta” unutar Bosne, razbijajući Federaciju.
HDZ želi da izmjesti hrvatsku manjinu koja živi u relativno malom broju u pojedinim kantonima. Time bi se hrvatsko biračko tijelo u potpunosti prebacilo u kantone u kojima HDZ ima ogromnu većinu.
Ova „reforma“ bi bila klasičan slučaj da političari biraju svoje birače umjesto da birači biraju svoje predstavnike. Izvlačenje glasova Hrvata koji koegzistiraju sa svojim sugrađanima povećalo bi nacionalistički monopol. Uz pojačanu zastupljenost koju nije uspio osvojiti na biralištima, HDZ bi bio u mogućnosti da sarađuje sa jednom ili drugom srpskom nacionalističkom strankom kako ne bi osigurao pravu izbornu reformu u Federaciji ili bilo kakvu ustavnu reformu u državi.
Secesija na pomolu
HDZ bi vjerovatno otišao i dalje. To bi moglo ohrabriti 49 odsto zemlje – entitet Republika Srpska da slijedi svoje brojne prijetnje otcjepljenjem. To bi dovelo do secesije djelova Federacije u kojima dominira HDZ, ostavljajući jednu ili dvije neodržive, krnje islamske države u centralnoj Bosni.
Izbjegavanje ovog scenarija bio je glavni razlog za intervenciju NATO-a u Bosni tokom 1990-ih. Sada nije ništa manje privlačnije nego što je bilo tada. Samo bi se radikalni islamisti radovali da se to realizuje. Većina Bošnjaka bi se osjećala napušteno i ogorčeno, iako bi neki od njihovih nacionalista takođe imali koristi.
Rusima bi se dopalo
Nefunkcionalna ili podijeljena Bosna dobro služi interesima Rusije. Pošto onemogućava članstvo u NATO ili EU. Moskva već dugo podržava secesionističku retoriku Republike Srpske. Takođe, podržava hrvatsku ambiciju za treći entitet. Situacija je po mnogo čemu analogna onoj u Ukrajini. Moskva se protivi efikasnoj vlasti u Kijevu podržavajući secesioniste u Donbasu, kao i na Krimu (koji je Rusija anektirala).
„Reforma“ na način na koji razmatra Visoki predstavnik donijela bi radost predsjedniku Putinu, koji će je brzo iskoristiti da opravda rasparčavanje Ukrajine.
Zašto bi Vašington i Brisel ovo podržali?
Političari koji žele da biraju svoje birače. Etnonacionalističko odvajanje koje bi Rusi voljeli. Odugovlačenje proširenja NATO-a i EU. Pravdanja rasparčavanja Ukrajine.
Zašto SAD i EU, koje se u principu protive ovome, dozvoljavaju (možda čak i podstiču) ovakvu „reformu“.
Na Balkanu loše ideje nikada ne umiru. Odrasli u Vašingtonu i Briselu moraju da se probude.
