Postoje mjesta za koja se unaprijed pretpostavlja da u njima kultura jedva diše. Šavnik je jedno od tih mjesta, bar u glavama onih koji nikada nijesu ni pokušali da ga razumiju. A onda se desi godina poput ove, u kojoj se mali planinski grad uspravi i kaže: kultura nije pitanje veličine, nego volje. I znanja. U godini iza nas, Centar za kulturu i Kuća Pekića uspjeli su da naprave nešto što je, u crnogorskim okvirima, gotovo pa civilizacijski podvig: pokazali su da kulturni život može da bude ozbiljan i u sredini gdje se broje ne kilometri prostora, nego kilometri tišine. Kultura je u Šavniku ove godine bila i ogledalo i megafon. Pokazala je ko smo. Upravo tako su radile šavničke institucije: promišljeno, pažljivo, sa poštovanjem prema tradiciji i odgovornošću prema budućnosti. I, što je ključno, u otvorenoj saradnji s partnerima iz nauke, umjetnosti, obrazovanja i medija, čime je mala sredina prodisala kao dio šire kulturne mreže.
Baština bez muzejske paučine
Jedan od najljepših pomaka bio je način na koji je baština predstavljena: ne kao zbir predmeta koji se čuvaju od vremena, već kao živa materija koja nas uči smislu. U Šavniku se ove godine govorilo o identitetu bez patetike, o jeziku bez mitomanije i o istoriji bez lažnih veličina. Sve to u ambijentu gdje je baština dobijala savremen izraz – od vizuelnih narativa do intimnih svjedočanstava lokalnih porodica.
Tek tada je postalo jasno koliko je važno imati institucije koje znaju da spoje naučni diskurs, umjetnički izraz i lokalno pamćenje.
Mladi: najtiši, pa najjači glasovi
Koliko puta smo čuli da „mladi neće kulturu“? U Šavniku se ove godine pokazalo da to nije tačno. Mladi hoće kulturu, samo je žele kao svoj prostor, ne kao tuđi protokol. Kada su dobili priliku da pišu, stvaraju i javno iznose mišljenje, mladi Šavnika su iznenadili i sebe i svoje nastavnike. U njihovim radovima bilo je humora, ironije, bunta i topline. Bilo je – života.
U godini u kojoj su mladi dobili prostor da se čuju i vide, važan dio te priče ispisan je i na sportskim terenima. Mlade sportistkinje iz Šavnika pokazale su da upornost iz malog mjesta može imati velike domete: od regionalnih rezultata do nastupa, koji su prešli granice zemlje. Te pobjede nijesu samo sportski uspjesi, već poruka da se u Šavniku upornošću i talentom može stići daleko.
Zajedno sa kulturnim radionicama, debatama i novim prostorima za kreativnost, ovi rezultati stvaraju sliku generacije koja raste hrabro i samouvjereno. Mladi su ove godine bili najjači dokaz da Šavnik ima budućnost i da se ona već vidi, vrlo jasno.
Pozorište: lijek protiv svakodnevice
U gradovima poput Šavnika, pozorište nije rutina nego događaj. A događaji mijenjaju ljude. Svaka predstava ove godine imala je snagu malog rituala: okupljanja, prepoznavanja i zajedničkog smijeha ili tišine. Ono što je najvažnije: publika se vraćala. To je mjera uspjeha koju nijedna statistika ne može da zamijeni.
Državni praznici: tiši, dostojanstveniji ton
Obilježavanje Dana nezavisnosti u Šavniku ostalo je zapisano kao primjer kako se državne vrijednosti mogu slaviti bez politike, a sa dubokim razumijevanjem identiteta. Bilo je to promišljanje o društvu, državi i zajednici iz perspektive kulture kao građanske vrijednosti. Diskusije o idealima i stvarnosti nezavisne Crne Gore pokazale su da mala sredina može voditi velike razgovore, razgovore bez patetike, ali sa osjećajem odgovornosti prema budućnosti.
Umjetnički segment dao je svečanosti onu dozu dostojanstva koja se ne može inscenirati. To je bio trenutak u kojem se jasno vidjelo da Šavnik umije da objedini racionalno i emotivno, tradiciju i savremenost, lokalno i nacionalno. Možda je to najveći kompliment koji jedan mali grad može dobiti.
Dan opštine: grad kao galerija na otvorenom
Nijedan događaj nije tako jasno pokazao koliko kultura može promijeniti urbano iskustvo kao Dan opštine. Šavnik je tih dana izgledao kao grad u kojem se svakodnevica nakratko povukla da bi ustupila mjesto ljepoti. Umjetnost na ulicama, film pod vedrim nebom, muzika koja povezuje generacije: to je bio trenutak kada je Šavnik ličio na sebe iz budućnosti – živa galerija na planini. U fokusu je bila ideja da kultura pripada svima, da se njena ljepota i njena moć najjasnije vide onda kada je dostupna bez prepreka.
Knjiga kao najtvrdokorniji oblik otpora
U vremenima u kojima se objavljuje malo i površno, činjenica da je Kuća Pekića objavila više novih izdanja nije samo kultura – to je svojevrsna pobuna. Pobuna protiv zaborava, banalnosti i površnosti. Knjige koje su nastale u Šavniku ove godine nijesu samo publikacije, nego kulturni događaji sami po sebi. Jer, na kraju, ono što ostaje poslije nas, ostaje u knjigama.
Kuća Pekića: adresa na kojoj kultura ne „gostuje“, nego živi
Ako postoji mjesto koje je najjasnije promijenilo kulturnu mapu ovog grada, ali i države, onda je to Kuća Pekića. U njoj se tokom cijele godine pisalo, stvaralo, istraživalo i raspravljalo. Nije to bio reprezentativni prostor, nego radni. A rad je u kulturi najvrijednija valuta.
Saradnja sa partnerima iz regiona i iz različitih oblasti kulture nastavila je da širi krug ljudi koji u Šavnik ne dolaze slučajno, već namjenski, da doprinesu i učestvuju.
Festival: „Šavnik – grad dva sunca“
Ljeto je donijelo dodatni sjaj. Program pod sloganom „Šavnik – grad dva sunca“ okupio je ljude iz Crne Gore i iz regiona, pa je gradski trg svake večeri zvučao kao dokaz da i mjesta sa najskromnijim resursima mogu imati najneposredniju radost. Bio je to Šavnik kakav se rijetko vidi spolja – otvoren, razdragan, pun malih slavlja i susreta.
Festival “Dva sunca” nije bio samo ljetnji program, već kulturni iskorak koji je Šavnik otvorio prema novoj publici i novoj energiji. Spoj prirodne scenografije, savremenih formi i spontanog susreta umjetnika i publike stvorio je osjećaj da se u planini rađa festival drugačijeg senzibiliteta.
Festival je učvrstio Šavnik na kulturnoj mapi Crne Gore, najavljujući da će se njegov avangardni duh i stvaralačka energija širiti ka regionu i Evropi. Fotografija koja prati kolumnu, uhvaćeni trenutak snage i morala sa festivala, najbolji je dokaz da je Šavnik ušao u novu epohu kulture.
I na kraju: Šavnik kao kulturna lekcija Crnoj Gori
Sve što se ove godine dešavalo u Šavniku ima jednu zajedničku ideju: kultura nije sporedna aktivnost, već način opstanka zajednice. Ona nije vikend-projekat ni sezonski ukras, nego logistika duha.
Možda je zato najveća istina o Šavniku danas sljedeća:
Da kultura, kada joj se da prostor, ne pravi razliku između velikih i malih gradova, ali pravi razliku između apatičnih i živih sredina.
A Šavnik je ove godine bio — živ.
