Olivera je prije nešto više od četiri godine ostala bez supruga, koji je preminuo, kada i počinju njihovi problemi, jer je svaki dan preživljavanje. Od tog dana je u porodici, kako kaže, i muško i žensko, što joj nije bilo lako.
Dan joj traje 24 sata i počinje i završava sa brigom o djeci, uz svakodnevne obaveze u koje spada i odlazak za vodu za piće čak do Golubovaca ili cijepanje drva.
Sa četvoro djece živi od 127 eura, suprugove penzije, koji sigurno nisu dovoljni ni za osnovne potrebe.
“Imamo naslijeđeni problem sa strujom i uz ovakve uslove života svakodnevno strahujemo kada ćemo ostati bez struje. Nemamo uslova da plaćamo dug, koji je skoro 10.000 eura. Ne znam kako ću sa malom djecom živjeti u mraku, a sigurno da nije lijepo ni par sati biti bez struje, u šta smo se uvjerili mnogo puta do sada, jer smo često ostajali bez struje”, priča Orbović.
Osim struje Olivera svakodnevno mora da ide u nabavku vode, jer ona u kući nije za piće.
“Ranije uopšte nismo imali vode, nego smo morali da donosimo iz bunara ili rijeke, kako bismo imali za osnovne potrebe, a sve to pod svijećom, jer nismo imali ni struje. Tako je sve bilo dok se prije određenog vremena nije skupio novac da se priključimo na novi sat. Iz EPCG su tražili da potpišemo ugovor za otplatu duga, ali mi nemamo novca. Dobila sam i utuženje, čak i rješenje od javnog izvršioca da će da nam zaplijene stvari. Sjutra kad počnem da radim odbijaće mi sa plate da bi se EPCG namirio, što predstavlja još jedan u moru problema koje imamo”, kaže Orbović.
Prema njenim riječima, teško je i opisati kako preživljava.
“Živim od danas do sjutra, molim za milost, a uz to nailazim na svakakve neprijatne situacije i suočavam se sa svakakvim stvarima. Najvažnije je da iz svega izađem kao pobjednik i nadam se da će mi Bog pomoći da djecu izvedem na pravi put”, poručuje Orbović.
Djeca Nikolina (14), Milica (13), Anastasija (10) i Anđela (5) jedini su školarci u Žabljaku Crnojevića, a njihovoj majci dodatno otežava i to što svakodnevno putuju nekoliko kilometara do škole.
Uskoro će i najstarija kćerka krenuti u srednju školu, što će biti još jedan problem.
“Prošle godine je trebalo da uplatim 600 eura za tri mjesečne karte za djecu, što smo postigli uz pomoć apela, koji je napravljen za našu porodicu, kako bismo bili mirni makar godinu dana”, navodi Orbović.
Ističe da ne bježi od posla, ali da to nije bilo moguće posljednjih godina zbog male djece.
“Prije smrti muža sam radila u Kliničkom centru Crne Gore, ali najmlađe dijete nije moglo bez mene, pa sam ga čak i vodila sa mnom na posao, ali to nije moglo tako na duži period pa sam bila prinuđena da dam otkaz. Najviše bih voljela da mogu da radim i da ne zavisim od drugih, ali to je, makar u ovom trenutku, nemoguće”, priča Orbović.
Kuća u kojoj žive u Žabljaku Crnojevića je u solidnom stanju, ali i to je, kako kaže, zahvaljujući pomoći dobrih ljudi.
“Kucala sam na mnoga vrata kako bi se skupio novac za renoviranje kuće, koja je bila u veoma lošem stanju. Čak su i djeca u školi skupljala donacije. Tu je najviše pomogla Mitropolija crnogorsko-primorska, gdje sam otišla kod oca Gojka Perovića, koji je odavno upoznat sa ovim našim problemom. Oni su tu stalno za mene i 2010. godine kad je kuća bila gotovo potpuno uništena u poplavama. Zahvaljujući dobrim ljudima i Mitropoliji uspjeli smo da prevaziđemo brojne probleme. Pomagali su i Banka hrane, Žene Bara, Crveni krst Cetinje, kao i brojni građani pojedinačno i svima sam zahvalna”, kazala je Orbović.
Prema njenim riječima, korona virus nije mnogo uticao na život porodice, jer je, kako kaže Olivera, i bez toga dovoljno teško.
Ipak, tokom prvog talasa epidemije skoro tri mjeseca su bili odsječeni od grada, jer nije bilo gradskog prevoza do Žabljaka Crnojevića.
“Tri mjeseca bez prevoza bila su naročito teška, jer i da smo imali novac za to osnovno nismo mogli da dođemo do prodavnice bez gradskog prevoza. Tu smo posebno zahvalni Crvenom krstu Cetinje, koji je pomogao sa osnovnim životnim namirnicama. Nikad nas ne zaborave i uvijek pomažu koliko mogu”, ističe Orbović.
Poručuje da njena djeca sigurno nemaju što i većina djece, ali da sigurno imaju ljubav i da će to uvijek imati, te da je sigurna da ih izvodi na pravi put.
“Nada u bolje sjutra ne gine”, poručuje Olivera.
Život u Žabljaku Crnojevića posebno je težak zimi, a za Oliveru i njenu djecu praktično nemoguć.
“Ovdje su zimi velike poplave i bez čuna ne može iz kuće da se izađe. Dešavalo se da čunom ulazimo u kuću, koja je na dva metra visine. Zbog takvih uslova i djeca su znala da se razbole, pa čak i po mjesec dana da završe u bolnici. Zbog toga preko zime živim kod moje majke u Nikšiću”, kazala je Orbović.
Ipak, danas se sva djeca, osim male Anđele, bave sportom. Najstarija kćerka Nikolina uspješno igra rukomet, o čemu svjedoče i medalje u kući. Olivera navodi da su i to uspjeli uz pomoć donacija, jer je Nikolina dobila patike, koje više ne može da koristi, pa su joj sada potrebne nove. Kćerka Milica ide na folkor, a Anastasija trenira karate. Olivera navodi da je svaka donacija dobrodošla i da mnogo znači, naročito djeci.
Preživjela četiri teška udesa
Olivera kaže da nije imala ni lako odrastanje, jer je za tri i po decenije života imala četiri teška udesa.
“Sa svega tri godine sam imala baš težak udes i imala sam operaciju glave, gdje sam bila liječena čak osam godina. Kasnije sam preživjela i sudar sa bagerom, kao i još dva udesa. Uvijek volim da kažem da sam sa nekim razlogom ostala živa i kad vidim ovo četvoro djece shvatim zašto sam sve to preživjela i da sam veliki borac”, priča vedrog duha Olivera.
Svi građani i preduzeća, koji su raspoloženi da pomognu, do Olivere mogu doći preko broja telefona 069 626 258 ili uplatom na žiro račun u Crnogorskoj komercijalnoj banci (CKB) 510251198626515786.
