"Iskreno, očekivao sam makar stranačka saopštenja, međutim, činjenica da nijedan državni zvaničnik nije našao za shodno da podsjeti na progon, ubistva i kidnapovanja sopstvenih građana, jasno potvrđuje da je politika zaborava postala zvanična državna strategija. Koliko sam ispratio, sem Centra za građansko obrazovanje nije bilo nikakvih drugih reakcija, a riječ je o klasičnom etničkom čišćenju jednog prodručja koje se nalazi na teritoriji Crne Gore", naveo je on.
Slučaj „Bukovica“, ističe Šabović, nije samo pravni neuspjeh, već simptom duboke moralne truleži sistema koji decenijama balansira između simulacije evropskih vrijednosti i suštinske zaštite ideologija zločina.
"Činjenica da se u Crnoj Gori, tri decenije nakon rata i dalje sprovodi politika koja u sjenkama toleriše ili „krije“ spomenike ratnim zločincima poput Pavla Đurišića, direktan je dokaz da u takvom državnom okviru pravde za Bošnjake ne može i neće biti. Suštinski paradoks Crne Gore je jasan, ne može se tražiti pravda za 1992. godinu u državi koja nije raščistila sa 1943. godinom. Država koja i dalje u sjenkama toleriše ili krije spomenike ratnim zločincima, nema ni moralni ni pravni kapacitet da kazni zločince iz devedesetih", naglasio je on.
Na kraju, ističe Šabović, ostaje samo pitanje elementarnog ljudskog i političkog stida svih društveno istaknutih pojedinaca, a prije svega bošnjačke nacionalnosti, kako onih u poziciji, tako i onih u opoziciji koji su jučerašnju godišnicu zločina ispratili sramnim mukom.
