Zašto uvijek pravimo istu grešku? Oh, to je samo nevolja na Balkanu, kažemo – a onda atentat u Sarajevu izaziva Prvi svjetski rat. Oh, prijetnja Adolfa Hitlera Čehoslovačkoj je „svađa u dalekoj zemlji, između ljudi o kojima ništa ne znamo“ – a onda se nalazimo u Drugom svjetskom ratu. Oh, to što Josif Staljin okupira daleku Poljsku poslije 1945. nas se ne tiče – a uskoro imamo hladni rat.
Sada smo to ponovo uradili – ne budimo se dok ne bude prekasno za pune implikacije poteza Vladimira Putina u zauzimanju Krima 2014. I tako, u četvrtak, 24. februara 2022, ponovo smo bili tu, obučeni ni u šta osim u komadiće naše izgubljene iluzije.
U takvim trenucima potrebni su nam hrabrost i odlučnost, ali i mudrost. To uključuje pažnju u našoj upotrebi riječi. Ovo nije treći svjetski rat. To je, međutim, već nešto mnogo ozbiljnije od sovjetskih invazija na Mađarsku 1956. i Čehoslovačku 1968. Pet ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih bilo je strašno, ali veće međunarodne opasnosti koje su iz njih proizilazile nijesu bile ove razmjere.
U Budimpešti je 1956. bilo hrabrih boraca otpora, ali u Ukrajini danas imamo čitavu nezavisnu, suverenu državu sa velikom vojskom i ljudima koji se izjašnjavaju odlučnima da pruže otpor. Ako se ne odupru, u velikoj mjeri, ovo će biti okupacija. Ako to urade, ovo bi mogao biti najveći rat u Evropi od 1945. godine.
Kao Česi 1938, kao Poljaci 1945, kao Mađari 1956, Ukrajinci će reći: „Vi ste nas, naši Evropljani, napustili“
Protiv njih je raspoređena nadmoćna snaga jedne od najjačih vojnih sila na svijetu, sa dobro obučenim i opremljenim konvencionalnim snagama i oko 6.000 komada nuklearnog oružja. Rusija je sada najveća odmetnička država na svijetu. Njom komanduje predsjednik koji je, sudeći po histeričnom trabunjanju ove nedjelje, napustio oblast racionalne računice – kao što izolovani diktatori prije ili kasnije imaju tendenciju da urade.
Da budemo jasni: kada je u svojoj objavi rata u četvrtak ujutru zaprijetio svakom „ko pokuša da nam stane na put“ „posljedicama na koje nikada nijeste imali u istoriji“, prijetio je nuklearnim ratom.
Biće vremena da razmislimo o svim našim greškama iz prošlosti. Da smo, počevši od 2014, ozbiljno počeli da pomažemo u izgradnji kapaciteta Ukrajine da se brani, smanjili energetsku zavisnost Evrope od Rusije, očistili kanalizaciona jezera od ruskog prljavog novca koji teče oko Londona i uveli još sankcija Putinovom režimu, mogli bismo biti u boljoj poziciji. Ali moramo krenuti s mjesta na kojem smo sada.
U ranoj magli rata koji tek počinje, vidim četiri stvari koje Evropa i ostatak Zapada treba da urade. Prvo, moramo da obezbijedimo odbranu svakog pedlja teritorije NATO-a, posebno na njegovim istočnim granicama sa Rusijom, Bjelorusijom i Ukrajinom, od svih mogućih oblika napada, uključujući sajber i hibridne.
Tokom 70 godina, bezbjednost zapadnoevropskih zemalja, uključujući Britaniju, na kraju je zavisila od vjerodostojnosti obećanja „jedan za sve i svi za jednog“ iz člana 5 NATO ugovora. Htjeli to ili ne, dugogodišnja bezbjednost Londona sada je neraskidivo isprepletena sa onom iz estonskog grada Narve; ona iz Berlina sa Bjalistokom u Poljskoj; ona iz Rima sa onom iz Kluž-Napoke u Rumuniji.
Drugo, moramo da ponudimo svu podršku koju možemo Ukrajincima, a da ne pređemo prag koji bi Zapad uveo u direktan rat sa Rusijom. Oni Ukrajinci koji odluče da ostanu i da se odupru boriće se vojnim i civilnim sredstvima da brane slobodu svoje zemlje, kao što imaju sva moguća prava po zakonu i savjesti, i kao što bismo mi uradili za naše zemlje.
Neizbježno, ograničeni obim našeg odgovora će dovesti do gorkog razočarenja među njima. E-mailovi ukrajinskih prijatelja govore, na primjer, o tome da je zapad uveo zonu zabrane letova, uskraćujući ukrajinski vazdušni prostor ruskim avionima. NATO to neće učiniti. Kao Česi 1938, kao Poljaci 1945, kao Mađari 1956, Ukrajinci će reći: „Vi ste nas, naši Evropljani, napustili“.
Ali još ima stvari koje možemo da uradimo. Možemo da nastavimo da snabdijevamo oružjem, komunikacijom i drugom opremom one koji se potpuno legitimno opiru oružanoj sili oružanom silom. Kao srednjoročno važno, možemo pomoći onima koji će koristiti dobro isprobane tehnike građanskog otpora protiv ruske okupacije i svakog pokušaja nametanja marionetske vlade. Takođe moramo biti spremni da pomognemo mnogim Ukrajincima koji će pobjeći na zapad.
Rusi će biti prva i posljednja žrtva Vladimira Putina
Treće, sankcije koje uvodimo Rusiji treba da prevaziđu ono što je već pripremljeno. Pored sveobuhvatnih ekonomskih mjera, trebalo bi da postoji i protjerivanje Rusa na bilo koji način povezanih sa Putinovim režimom. Putin se, sa svojim ratnim kovčegom od više od 600 milijardi dolara, i rukom na slavini za gas ka Evropi, pripremio za ovo, tako da će sankcijama biti potrebno vrijeme da imaju svoj puni efekat.
Na kraju će morati sami Rusi da se okrenu i kažu: „Dosta. Ne u naše ime“. Mnogi od njih, uključujući i nobelovca Dmitrija Muratova, već izražavaju užas nad ovim ratom. Isto tako, ukrajinska novinarka Natalija Gumenjuk je dirljivo pisala o ruskom novinaru koji je plakao dok je preko telefona razgovarao s njom kad su ruski tenkovi ulazili.
Taj užas će se samo povećati kada se leševi mladih ruskih muškaraca budu vraćali u vrećama – i dok se puni ekonomski i uticaj na reputaciju bude postajao očigledan kod kuće u Rusiji. Rusi će biti prva i posljednja žrtva Vladimira Putina.
To me dovodi do posljednje, vitalne tačke: moramo biti spremni za dugu borbu. Biće potrebne godine, vjerovatno decenije, da se uklone sve posljedice 24. februara. Kratkoročno gledano, izgledi za Ukrajinu su očajnički mračni. Ali u ovom trenutku mislim na divan naslov knjige o Mađarskoj revoluciji 1956: „Pobjeda poraza“.
Skoro svi na zapadu su se sada probudili sa činjenicom da je Ukrajina evropska zemlja koju diktator napada i raskomadava. Kijev je danas grad pun novinara iz cijelog svijeta. Ovo iskustvo će zauvijek oblikovati njihove poglede na Ukrajinu. Zaboravili smo, u godinama naših posthladnoratovskih iluzija, da se tako narodi upisuju na mentalnu mapu Evrope: u krvi, znoju i suzama.
* * * * *
Autor je Timoti Garton Eš, istoričar, politički pisac i kolumnista Guardiana
