Što je to, zaista, sa današnjom Crnom Gorom? Zbog čega se dio njenih stanovnika utrkuje da služi drugome, pljuje na vlastite pretke i sladostrasno uživa u sopstvenom ponižavanju?
Kako to da je prošle sedmice trebalo da bude potpisan temeljni ugovor tuđe Srpske pravoslavne crkve sa državom Crnom Gorom, a da niko iz Crne Gore, izuzevši možda predsjednika Vlade Krivokapića, nije do sada vidio ni slova od pomenutog ugovora? Kako to Crna Gora umije da patološki uživa u vlastitom poniženju?
Mislim da je osoba na čelu Helsinškog komiteta za Srbiju Sonja Biserko prva upotrijebila formulaciju da Srbija posmatra Crnu Goru kao svoje unutrašnje pitanje. Srbija je sličnim dalekozorom, od Garašaninovog Načertanija 1844. godine, posmatrala Crnu Goru i kao svojevremenu nezavisnu državu, da ne govorimo o razdoblju između dva svjetska rata, kada je privremeno uspjela da uništi svoju ratnu saveznicu. Vrhunac apsurda, da ne kažemo patološkog transa, Crna Gora je doživjela formalnom slobodom u doba komunizma, kad je njeno poltronstvo Srbiji dospijevalo do neslućenih razmjera. Ne zaboravimo da je u to doba, čak poslije najvećeg doprinosa ukupnom oslobođenju od okupatora, s obzirom na broj stanovnika i veličinu teritorije, Crna Gora, tobože zbog bratstva i jedinstva, a de facto da se ne zamjeri Srbiji, poništavala sopstvenu istoriju i svijest o vlastitim vrijednostima, kako bi generacije crnogorske omladine već bile dobrim dijelom asimilirane takozvanom Antibirokratskom revolucijom, devedesetih godina prošlog vijeka. Samo je jedan od bivših revolucionara i oslobodilaca, general i narodni heroj Savo Brković, do neba kriknuo nad nepravdom koju je Crna Gora toliko protiv sebe gajila i njegovala.
Komunizam je, na žalost, dobrim dijelom nesvjesno stvorio ovu armiju žestokh protivnika i Crne Gore i nacionalnog bića Crnogoraca, jer je trajao od 1945. godine pa sve do referenduma 2006. godine, a u mnogim glavama nastavio da traje, ali samo onim dijelom kojim imamo razloga da se, uprkos mnogih komunističkih materijalnih i drugih uspjeha, nesumnjivo postidimo.
Da li je i jedan đak, pa čak i student, ili drugi građanin u Crnoj Gori, smio znati, u toku komunističkog perioda, da je Crnogorska pravoslavna crkva vjekovima, još od Crnojevića, pa do 1918. godine bila autokefalna, a da eventualnom nepažljivom potvrdnom izjavom ne rizikuje partijsku kaznu ili drugu društvenu osudu? Da li je igdje u oficijelnim školskim udžbenicima otvoreno rečeno da je takozvana Podgorička skupština bila nelegalna? Da li su i u jednom školskom udžbeniku bili pomenuti okupatorski zločini, činjeni nad crnogorskim narodom sve od 1918. do 1929. godine?
Svi su udžbenici namijenjeni đacima u to vrijeme u Crnoj Gori bili ili pisani u Srbiji, ili podlijegali strogoj beogradskoj instruktaži i cenzuri. Da li je crnogorsko rukovodstvo u komunističkom periodu smjelo odlučno reći Beogradu dosta sa poricanjem crnogorske nacije? Da li su Crnogorci, kao većinski narod u sopstvenoj državi, smjeli da njeguju svoju nacionalnu i državničku svijest, a da im to ne zamjeri Beograd?
Kako su pali posljednji crnogorski komunistički rukovodioci januara 1989. godine? Obarali su ih i Crnogorci kao posljednju ološ, samo zbog toga što su smetali Srbiji, jer je ova namjeravala da za interese velike Srbije razvali Jugoslaviju. Da li se u Crnoj Gori iko ikad izvinio tim potpuno nevinim ljudima kojima se, pravo rečeno, jedini grijeh sastojao u tome što su neznaveno služili samo Srbiji? Istina, pod Srbijom pogrešno podrazumijevajući Jugoslaviju.
Danas se u Crnoj Gori mnogi posprduju Njegovom Preosveštenstvu, mitropolitu Crnogorske pravoslavne crkve Mihailu, starcu koji je u Rimu ostavio udoban i komforan posao, pa rizikujući i moguće raščinjenje, došao u Crnu Goru da pomogne mitropolitu Antoniju Abramoviću u poduhvatu obnove svete Crnogorske pravoslavne crkve. Naišao je, na žalost, kao i pokojni Antonije, na nepismeni DPS, koji je, kao što se vidjelo 30. avgusta prošle godine, uspio da vlastitom plitkoumnošću sebe svrgne sa vlasti. Danas jedna od krovnih institucija crnogorske države tavori u bijedi, očekujući milostinju, a mogla je, da je bivša vlast imala i zrnce pameti, da bude danas čvrsto postavljena institucija.
Vratimo se takozvanom temeljnom ugovoru. Da li će, i pod uslovom da isti dokumenat bude potpisan 30. oktobra na Cetinju, kao što je predložio predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić, navodno na dan upokojenja mitropolita Amfilohija, duboko neomiljenog u dijelu Crne Gore, ma što tim promijeniti, ili će Crna Gora i dalje ostati vlasništvo Srpske pravoslavne crkve i kolonija Srbije – ostaje za sada nepoznato. Nije teško pretpostaviti da se radi o još jednoj, dakle temeljnoj podvali Crnoj Gori, i novom svjedočanstvu crnogorske ropske ljubavi prema svemu što dolazi iz Srbije.
