Advokat Veselin Radulović podnio je Ministarstvu pravde inicijativu za izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku koje definišu povlačenje tužbe u slučaju kada na ročište ne dođe uredno pozvani tužilac i kojima se zaštitniku imovinsko-pravnih interesa Crne Gore za zastupanje pred sudovima priznaju troškovi po advokatskoj tarifi, odnosno naknada koja se priznaje advokatima.
Riječ je o članovima 293 stav 1, 298 stav 4 i 152b stav 2.
Tako, član 293 stav 1 propisuje da će se, ukoliko na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješteni tužilac, smatrati da je tužba povučena, osim ako tuženi ne traži da se ročište održi.
Takođe, članom 298 stav 4 predviđeno je da će se smatrati da je tužilac povukao tužbu ukoliko sa ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostanu obje uredno pozvane stranke, ili ako dođu na ročište ali se ne upuste u raspravljanje ili udalje sa ročišta.
OBRAZLOŽENJE
Odredba koja se odnosi na zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, odnosno nadležni organ opštine (član 152b, stav 2), propisuje da troškovi postupka obuhvataju i iznos troškova koji bi se stranci priznali na ime nagrade advokatu.
U obrazloženju inicijative za izmjenu ovog zakona Radulović je ukazao da se prezumpcija povlačenja tužbe u slučaju nedolaska tužioca u praksi pokazala kao izuzetno loše rješenje.
- Brojni su slučajevi gdje se nedolazak tužioca, odnosno njegovog punomoćnika pokazao opravdanim, pa je usvajan prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. To je uzrokovalo dodatno vrijeme i doprinosilo odugovlačenju postupka, koga ne bi bilo da ne postoji ovakvo rješenje – istakao je Radulović.
Napomenuo je i da su brojni slučajevi gdje se nakon povlačenja ista tužba ponovo podnosila i predmet počinjao iznova, što je takođe doprinosilo odugovlačenju postupka.
- Postoje slučajevi gdje se tužba iz ovih razloga smatrala povučenom, a nije bilo osnova da se usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, kao ni da se podnese nova tužba. Smatram da ni u ovim slučajevima nije opravdano i pravedno da stranka trpi štetne posljedice u vidu gubitka prava zbog propusta stranke ili punomoćnika da se pojave na ročištu u zakazano vrijeme – naglasio je Radulović.
Te odredbe, dodao je, trebalo bi izmijeniti na način koji bi bio u interesu stranaka, ali i u interesu efikasnog i pravednog vođenja i okončanja postupka.
U obrazloženju je ukazao i da priznavanje troškova zaštitniku imovinsko-pravnih interesa Crne Gore po advokatskoj tarifi predstavlja neproporcionalan teret koji se stavlja na teret građanima koji pokreću postupke protiv države, čime im se, kako je naveo, djelimično ograničava pravo na pristup sudu.
STVARNI TROŠKOVI
- Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa prima naknadu zarade iz državnog budžeta koji se finansira sredstvima svih građana. Troškovi njegovog zastupanja pred sudom ne mogu se računati po advokatskoj tarifi, jer to nijesu stvarni troškovi koje zaštitnik ima za zastupanje. Dodatno, zaštitnik nema ni kvalifikacije advokata kojima se za zastupanje propisuje naknada prema advokatskoj tarifi – pojasnio je Radulović.
Zbog toga, dodao je, takvo rješenje predstavlja samo pokušaj odvraćanja građana da svoja prava zaštite pred sudom kada su na suprotnoj strani država i njeni organi.
- Naknada troškova zaštitnika za zastupanje pred sudom može se odrediti samo u mjeri u kojoj taj organ stvarno ima te troškove. Troškovi određeni u iznosima
prema advokatskoj tarifi nijesu stvarni troškovi i nijesu neophodni za zastupanje od strane zaštitnika – naglasio je Radulović.
Podsjetio je na presude Evropskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Mežnarić protiv Hrvatske istakao da se naknada troškova i izdataka može dosuditi samo u mjeri u kojoj ih je podnosilac zahtjeva stvarno i neophodno pretrpio, dok je u predmetu Karadžić protiv Hrvatske utvrdio da podnosilac naknadu troškova može tražiti samo ako je dokazano da su oni zaista nastali, da su bili nužni i da je njihova visina razumna.
- Ovakvim rješenjem potvrđuje se princip proporcionalnosti, jer se strankama koje pokrenu postupak protiv države u slučaju neuspjeha stavlja pretjeran i neproporcionalan teret zato što su takav postupak pokrenule, odnosno stavljaju im se na teret troškovi kao da je suprotnu stranu zastupao advokat, iako to nije slučaj. Dodatno, zaštitnik se od strane tih građana plaća po dva osnova, odnosno od zarade koju građani finansiraju i od troškova postupka koje država faktički nije imala – istakao je Radulović.
Takvo rješenje, zaključio je, ne može se opravdati legitimnim javnim interesom, jer se od stranke zahtijeva preveliki teret i odvraća građane da prava koja su im uskraćena od države ostvare sudskim putem, jer će u slučaju neuspjeha snositi troškove u znatno većem iznosu nego što su stvarno nastali i bili neophodni.
