DN: Crna Gora danas slavi Dan nezavisnosti, 14 godina od kada je obnovila nezavisnost. Koje su po Vama najznačajnije tekovine nove Crne Gore? Da li se moglo više?
RADOMAN:Temeljnim vrijednostima savremene Crne Gore smatram građansko društvo, antifašizam, multikulturalizam i sekularizam. Tome korpusu vrijednosti, bez kojih ovo društvo teško da ima izgleda za opstanak, valja pridružiti evroatlantsku spoljnopolitičku orijentaciju i to bi otprilike bio krug najznačajnijih tekovina postreferendumske države.
Kad bi valjanu spoljnopolitičku orijentaciju slijedila podjednako dobra i unutrašnja politika, čini se da bi bilo znatno manje prostora za politiku destrukcije koju, podstaknuti centrima moći izvana, kontinuirano sprovode određene političke i vjerske organizacije u Crnoj Gori.
Kad bismo partitokratiju, nepotizam, mediokritetstvo, korupciju i privilegije odabranih zamijenili politikom socijalne senzibilnosti, jednakih šansi i pružanja prilike najboljima, nemam nikakvu dilemu da bi i oni spolja i oni iznutra, što im ova država nije na srcu, ostali bez ikakvih šansi da je zatru. Ovako svjedočimo svojevrsnom fingiranju političkih procesa.
Teško da na osnovu naziva i proklamovanog političkog programa možete zaključiti na kojem su polu političke ljestvice crnogorski politički subjekti. Najveća stranka sa socijalističkim predznakom, uz više ili manje voljnu podršku svojih socijaldemokratskih partnera, promoviše predatorski neoliberalni ekonomski koncept. Antidržavnu političku komponentu bolje od svih usitnjenih desničarskih partija reprezentuje jedna pseudovjerska organizacija Srpska pravoslavna crkva, a nekoliko stranaka s demokratskim predznakom više ili manje otvoreno afirmiše četništvo!?
DN: Da li smo došli u poziciju da su nam svaki izbori – referendum?
RADOMAN: Tako je. Od uvođenja višestranačja nama su svaki izbori referendum.
DN: Kada će to prestati?
RADOMAN;Kad jednom dođe dan da svi politički subjekti u Crnoj Gori poštuju Ustav i zakone, da ne dovode u pitanje subjektivitet i identitet ove zemlje, pa se na izborima budemo opredjeljivali ne za opstanak ili nestanak, već za konkretne socijalne i ekonomske programe, tada ćemo moći da govorimo o novoj vrijednosti koja će Crnu Goru uvesti u društvo uređenih političkih sistema.
DN; Koliko smo, od sticanja nezavisnosti, uspjeli da promovišemo identitet i kulturu?
RADOMAN;Među nekadašnjim suverenistima široko prihvaćena teza da je sve riješeno 21. maja 2006. godine osobito je pogubna kad je riječ o identitetu i kulturi. S jedne strane imate stare ustanove nauke i kulture koje su ili inertne, poput CANU, ili reprezentuju ostatke kolonijalne, dakako anticrnogorske politike, kakav je slučaj s Istorijskim institutom. Izuzme li se Institut/Fakultet za crnogorski jezik i književnost, nove ustanove koje bi osmišljavale i sprovodile kulturnu politiku jednostavno nijesmo stvarali. Dometi prosvjetne politike, pak, limitirani su političkim kompromisima. Kad se tome doda poslovični komformizam većine onoga što imenujemo crnogorskom kulturnom elitom, ostaje utisak da se van sfere paradnoga folklora nijesmo pretrgli niti da razumijemo što je to danas naš identitet i kultura, a kamoli da razvijemo osmišljenu kulturnu i identitetsku politiku.
Liše onoga što radi FCJK, svjedoci smo da crnogorski identitet i kulturu (u najširem smislu) afirmiše nekoliko entuzijasta, a ne ustanove koje troše pozamašnu svotu državnoga budžeta. Razlog nije u kadrovskome deficitu, kako se to počesto zna reći, nego u lošem odabiru ljudi na rukovodećim mjestima u ustanovama koje bi se morale baviti promocijom državnoga i nacionalnoga identiteta.
No dok državne identitetske politike nema, najmoćnija paradržavna organizacija u ovoj zemlji, SPC, sprovodi svoju identitetsku i kulturnu politiku veoma uspješno. Jer dio te politike su jednako i narodne kuhinje i časovi vjeronauke i materijalna zloupotreba crnogorskih kulturnih dobara i devastacija sakralne arhitekture i književni festivali te knjižarski i izdavački monopol koji kontrolišu ljudi iz šene Amfilohija Radovića. Rezultat je te kulturne politike i to što je na popisima stanovništva u Crnoj Gori u svega desetak godina “nestalo” gotovo 20% Crnogoraca.
DN: U Crnoj Gori su se u prvom kvartalu godine održavale izuzetno brojne litije. Njihov nastavak je bio slučaj sa episkopom Joanikijem. Na litijama se otvoreno negirala crnogorska državnost, pjevalo o tuđim državama, slavili tuđi heroji, prizivale poražene snage u Drugome svjetskome ratu i ratovima devedesetih. Šta je po Vama bio uzrok tih brojnih litija u organizaciji SPC? Zašto je Crna Gora bila plodno tle za te vjerske skupove?
RADOMAN:Moglo bi se reći da smo za tek nekoliko mjeseci imali prilike viđeti i najgoru i najbolju Crnu Goru. Ona prva preplavila je ulice crnogorskih gradova tokom januara i februara i bila je demonstracija moći vjerskoga fundamentalizma, po riječima Terija Igltona patološkog mentalnog sklopa utemeljenog na strahu od moderniteta. Drugu Crnu Goru imali smo prilike viđeti tokom marta i aprila, kad je u uslovima globalne opasnosti politika ustuknula pred strukom.
Kad je riječ o uzrocima litija, stvari su posve jasne. Tačno je da je ideologija krvi i tla na ovim prostorima vojno poražena u Drugome svjetskom ratu, no njen politički poraz ovđe nije rezultirao i njenim mentalnim nestankom. Prije nešto manje od tri decenije u ime te iste ideologije na Balkanu je počinjen genocid. Zato kad čujem tezu da se ne treba vraćati u prošlost i podsjećati na ratove 90-ih, znam da imam posla ili s tankom pameću ili s perfidnim revizionizmom, jer ta prošlost o kojoj govorim, kao recidiv fašizma, nije nikad doživjela osudu u glavama mnogih ljudi u CG, Srbiji i manjem entitetu BiH.
Scenario oživljavanja ideologije krvi i tla na ovim prostorima zasigurno nijesu pisali ljevorečki tehnokrata, potonji balkanski kasapin, i njegova šizoidna supruga. Ta se ideologija potenčila u Francuskoj 7, šedištu Udruženja književnika Srbije, đe već od početka 80-ih godina vidno mjesto zauzimaju visoki klirici SPC, sljedbenici jeresi Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića, sažetoj u krilatici “Srbija iznad Istoka i Zapada”, balkanskoj varijanti teorije o arijevskoj rasi. Vođa jedne od frakcija te fundamentalističke udruge Amfilohije Radović 90-ih je godina tezom o “opravdanim ratovima” protiv “opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečestva našega” na hiljade ljudi gurnuo u krvoproliće.
I da se ne zavaravamo, koja mu je ideologija na duši i danas jasno se odredio skorašnjom izjavom da je bolje podići spomenik Musoliniju nego Titu. Između fašizma i antifašizma Radović nikad nije imao dilemu. Uprkos svim nastojanjima da se protesti kamuflirani u litije prikažu kao izvorno građanski bunt protiv navodne nepravde, lišen ideoloških natruna, duhovni mentor protesta Amfilohije Radović mnogo je puta dosad svojim izjavama objasnio vrijednosni repertoar SPC u CG: ksenofobija, mržnja prema svemu Drugom, antiislamizam, anticrnogorstvo, homofobija, istorijski revizionizam i veličanje četnika od kojih je one “birane” i posvetio, slavljenje osuđenih ratnih zločinaca iz potonjih balkanskih ratova, odijum prema prosvjetiteljstvu, antievropejstvo, odbacivanje moderniteta i sl.
Ako su temeljne vrijednosti savremene CG građansko ustrojstvo, antifašizam, multikulturalnost i sekularizam, jasno je da će fundamentalisti učiniti sve da te države ne bude. Za račun lokalnih i globalnih imperijalnih igrača, reaktivirali su mantru o ugroženosti, onu istu kojom su započinjali svi potonji ratovi u bivšoj Jugoslaviji, da privuku “plahe i lakome” i pokušaju još jedan prevrat. Na svu sreću, za popovima nijesu došli i topovi, kao početkom 90-ih. Bar ne još uvijek.
DN: Ali, oni se pozivaju na “tradicionalnu Crnu Goru”?
RADOMAN:Kao opravdanje za svoju otvorenu antidržavnu djelatnost oni se danas pozivaju na neku imaginarnu “tradicionalnu CG”, na neke “tradicionalne Crnogorce”, koji su, ako im je vjerovati na riječ, morali kao i oni mrzjeti sve što je crnogorsko. Ipak, ostalo je dovoljno istorijskih izvora koji nam svjedoče da je “tradicionalnim Crnogorcima” odbrana domovine bila vrhovni princip, a kako nijesu znali ni za metaniju, ni za plivanje za krstom po ciči zimi, a Paženi dan i Marač su im bili značajniji praznici od Savindana, te bi “tradicionalne Crnogorce” Amfilohije Radović i njegova klika anatemisali taman kao i ove današnje.
No ne samo da su u zavadi s tradicionalnim crnogorskim pravoslavljem, Amfilohijevi puleni danas se utrkuju ko će glasnije vaseljenskog patrijarha podučiti pravoslavnim kanonima. Veći pravoslavci od vaseljenskog patrijarha zapravo već dugo plivaju vodama fundamentalizma i jeresi.
DN: Kakav će biti svijet, a kakva Crna Gora dan nakon pandemije korone? Kakva je to nova realnost o kojoj svi pričaju, dan nakon pandemije?
RADOMAN:Tom vrstom prognoze nezahvalno se baviti. Da će promjena biti, izgleda sasvim izvjesno, no nijesam zagovornik teorije progresa. Siguran sam da ljudsku glupost i pohlepu sigurno neće “izliječiti” ni korona virus. Svijet kojim upravljaju tipovi koji trenutno vode najmoćnije države svijeta (SAD, Veliku Britaniju, Rusiju i Kinu) ne izgleda kao naročito zgodno i perspektivno mjesto.
DN: Kako se po Vama Crna Gora borila protiv pandemije?
RADOMAN:Model u kojem je stručnim ljudima prepušteno da donose odluke pokazao se izuzetno efikasnim, pa je Crna Gora izbjegla najgori scenario. Kad i u drugim domenima realizujemo takav model funkcionisanja, siguran sam da ćemo kao društvo biti na najboljem putu. Ljekarima, medicinskim sestrama, volonterima, ali i najodgovornijim ljudima u ovoj zemlji zaista treba odati priznanje na uspješno vođenoj borbi protiv epidemije. Treba čestitati i velikoj većini građana koji su shvatili ozbiljnost situacije i pridržavali se propisanih mjera.
DN: Zašto su rezultati daleko bolji nego što smo svi očekivali?
RADOMAN:Upravo ta sprega kompetentnosti stručnjaka koji su predlagali mjere, pravovremenosti i adekvatne reakcije Vlade CG i odgovornosti građana rezultirala je fenomenom koji je najpreciznije objasnio komunikolog Radoje Cerović riječima da je ovo najbolja Crna Gora koju smo dosad viđeli.
DN: Da li je evidentno socijalno raslojavanje u Crnoj Gori bio jedan od razloga brojnosti litija?
RADOMAN:Nema sumnje da je među onima koji su izašli na ulice nemali broj onih koji nijesu ostrašćeni pseudopravoslavci ili oni koje je sujevjerje naćeralo da slijede navodne duhovne autoritete. Osećaj obespravljenosti, dramatično socijalno raslojavanje, nemogućnost zapošljenja u sistemu koji partijsku podobnost pretpostavlja stručnim kvalifikacijama… samo su neki od razloga koji su jedan broj crnogorskih građana mogli izvesti na ulicu. Problem je u tome što protesti koje predvode veterani zloglasne 63. padobranske brigade VJ i korifeji probuđenoga kleronacionalizma sigurno nikome neće riješiti nijedan od životnih problema, pa su oni koje je muka izvela na ulice zloupotrijebljeni od strane SPC.
Za percepciju u kojoj su velikosrpski, revizionistički i antigrađanski skupovi predstavljeni kao građanski i socijalni odgovornost snose tzv. nezavisni mediji, čiji su vlasnici dramatičan primjer konvertitske psihologije, ali i bjelodan pokazatelj kako se najgore osobine onih s vlasti uredno primaju i kod onih koji se izdaju za kredibilnu alternativu.
DN: Kako komentarišete nedavne događaje vezane za episkopa SPC Joanikija?
RADOMAN:Kad je riječ o Crnoj Gori ako je suditi po nedavnim događajima u Nikšiću, fundamentalizam je riješen da pređe na novu fazu, ne libeći se potencijalnih epidemioloških bombi, kao što je pokazao da se ne libi otvorenoga kršenja zakona. Nagomilana frustracija uz patološku mržnju prema ovoj državi u tome dijelu političkoga spektra donijeće nam, plašim se, novo uzavrelo ljeto, nove nepriznate izbore na jesen i novi krug destabilizacije društva. Pred tim izazovima na državi je da pokaže da li postoji. Temeljnim vrijednostima savremene Crne Gore smatram građansko društvo, antifašizam, multikulturalizam i sekularizam.
