Proteklih godina, a naročito proteklih mjeseci, mnogo se fame stvara oko političke mudrosti i filigranski proračunate taktike Andrije Mandića, što pomalo vrijeđa inteligenciju. Tačno je da, naspram njegovih koalicionih partnera, naročito Demokrata i PES-a, dotični djeluje kao da je Kisindžer. Ipak, to ne govori toliko o kvalitetu Mandića koliko o kvalitetu Demokrata i PES-ovaca.
Ako sagledamo dosadašnji politički život Mandića i Demokratskog fronta, vidjećemo da je riječ o političarima koji su više od dvije decenije gubili gotovo sve izbore. Njihovi porazi nijesu bili posljedica manjka posvećenosti i zalaganja, već činjenice da za svoga političkog života nikada nijesu bili na pravoj strani istorije.
Uvijek su pripadali politici koja je vodila i gubila ratove, a u konačnom završavala na optuženičkim klupama i u zatvorima. Nijesu bili daleko od utabanog puta njihovih idola ali je izostala efikasnija reakcija države na državni udar 2016. godine. Kao takvi, preživjeli su ne kao mudri i taktičari, već kao projekat obavještajnih službi Srbije i Rusije.
Za njihov dolazak na vlast bila je potrebna obavještajna zajednica Srbije i Rusije, dupli glasači iz Srbije i Republike Srpske, crkva, globalni krah sistema i pandemija koronavirusa, milioni eura, Mandić na kraju liste, anonimus na njenom vrhu i sve to u izbornoj godini.
Ali, baš kao i koronavirus koji je kružio u prirodi među životinjama, tako bi i DF i Mandić kružili, kao nebitni, u političkoj prostoru da nije neki „korisni idiot“ pojeo slijepog miša i oslobodio virus. U našem slučaju, nulti pacijent bila je URA. PES i Demokrate su samo oni tipovi koji pričaju da virus ne postoji dok ih ne pokosi.
Dakle, baš poput koronavirusa, Mandić je sa svom svojom „mudrošću“ bezopasan kao opozicionar, a izuzetno štetan, pa i poguban, kao vlast.
Danas Mandić i ekipa crpe snagu iz brutalne zloupotrebe vlasti. Imamo nikad veću zloupotrebu državnog aparata, gdje se u državnim kompanijama gubici mjere desetinama miliona eura. Takođe, imamo nikad masovnije partijsko zapošljavanje u institucijama i državnim preduzećima, koje se mjeri hiljadama ljudi. Imamo i državni budžet koji je nikad zaduženiji i u potpunosti stavljen u funkciju održavanja rejtinga političkih partija.
Ne crpe snagu samo iz državnog aparata, već i iz kriminalnog miljea i crkve. Svaka čast svakome ko danas može da uoči razliku između životnog stila jednog popa i člana nekog kriminalnog klana (za više informacija guglati ‘’pop padobranac’’). Ta sprega vlasti, kriminala i crkve najbolje se primijeti kad im se zatresu položaj i fotelje.
Tako je bilo u Šavniku, kada su prekinuli glasanje i otimali glasačke kutije. U Budvi, kada su sa kapuljačama upadali u zgradu Skupštine opštine, a kasnije i fizički nasrnuli na predsjednika opštine. Kada su prilikom ustoličenja Cetinjski manastir napunili licima koja zajedno imaju hiljadu godina robije. Ili prilikom izazivanja nereda na proslavi 13. jula u Nikšiću. Sve su to njihovi ljudi, sve su to lica sa debelim dosijeima. To su ljudi koje danas štite institucije, baš kao i Vesnu Bratić, Marka Kovačevića, Bata Carevića, Danila Mandića, Bećira Vukovića…
Sva ta klika i sva ta muka uspjela je da matičnoj organizaciji DF donese nekih 7–8% rasta podrške. Drugim riječima sve pomenute sprege i metode dosegle su maksimum. Zato i disciplinuju (uspješno) VDT-a i SDT-a, jer moraju pojačati zloupotrebe, a lica sa dosijeima staviti u potpunosti van domašaja institucija.
Najnoviji prijedlog iz Brisela da se razmatra prijem Crne Gore u EU, ali bez prava glasa, potvrda je da barem neko u Briselu vidi karakter ove vlasti. Razumijem geostratešku potrebu i interes Brisela da po hitnom postupku i bez minimuma normi završi administrativni dio posla oko pregovaračkih poglavlja, ali bi, po pitanju samog članstva, bilo minimum dostojanstveno da Brisel iz naftalina izvuče one ne tako davno izrečene „crvene linije“. Ili da jasno saopšti do kada će okretati glavu, baš kao što jasno saopštava da bi vanredni izbori usporili administrativne poslove u vezi sa evropskim integracijama.
Strategija Brisela da uz pomoć Milojka Spajića i PES-a drži virus nacionalizma, klerikalizma i kriminala izolovanim unutar vlasti pokazao se kao potpuni fijasko. Taj virus ne samo da se za dvije godine proširio i ovladao ključnim pozicijama unutar sistema već je ovladao i onim političkim subjekatima vlasti, prije svih PES-om, koji su trebali biti brana istom.
Da bi se ova vladajuća klika okarakterisala od strane svih relevantnih međunarodnih adresa kao antievropska, antizapadna, krimogena i crkveno-nacionaliistička, nijesu potrebne mjere tajnog nadzora niti „Sky“ prepiske. Sve u vezi s njima javno je i vidljivo, čak i ako okrenete glavu. To su problemi koje neće riješiti agilna ekonomska diplomatija Brisela ili ekološka osviješćenost građanstva.
Crnoj Gori, više od SEPA i rominga, potrebna je vlast bez kriminalaca i crkve.
Poruka je jasna: Ni popovi ni lopovi!
