Istraživajući savremenu interpretaciju poznatih Diznijevih bajki i tezu da ne promovišu politiku rodne ravnopravnosti već stereotipan pogled na rodne identitete, prof. dr Vuk Vuković sa Fakulteta dramskih umjetnosti i prof. dr Irena Sever-Globan sa Hrvatskog katoličkog sveučilišta, napisali su rad „Egalitarian or stereotypical?: Gender representation in Disney feature fairy tales of the twenty-first century“, koji je objavljen kao dio studije renomiranih britanskih i američkih izdavača.
Rad Vukovića i Sever-Globan dio je publikacije „Interpreting and Experiencing Disney: Mediating the Mouse“, a u pitanju je studija koju zajednički izdaju britanska izdavačka kuća Intellect Books i renomirani američki izdavač University of Chicago Press, a sa ciljem da istraži fenomen Diznija u relaciji sa tzv. fan kulturom.
ISTRAŽIVANJA
Još od 1928. godine kada je premijerno prikazan crtani film u kojem glavnu ulogu ima nadaleko poznati Miki Maus, kako je Vuković kazao za Pobjedu, kompanija Dizni je zauzela centralnu ulogu u popularnoj kulturi, i to ne samo američkoj.
"Razvojno je postala industrija zabave – od filmova i kinematografije preko Diznilenda do mnogobrojnih artefakata tzv. kreativnih industrija. Malo je vjerovatno da nešto od svih ovih oblika zabave nije i dio našeg iskustva – ličnog, porodičnog, kolektivnog, globalnog... Na različite načine, ova kultura je – i svjesno i nesvjesno – uticala na to kako mi danas vidimo sebe, drugog i svijet, a o tome svjedoči i niz istraživanja koja su prethodila ovoj studiji. Međutim, Priscila Hobs, urednica ove knjige, kao najvažniju temu postavila je fanove i njihov doprinos pozicioniranju kompanije na medijsko tržište, a sve s obzirom na činjenicu da je ključ razumijevanja Dizni-iskustva njihova sposobnost da na tržište izvedu čudo, snove i magiju – tri kategorije koje imaju različita značenja svakom pojedinačno, čime je i samo Dizni-iskustvo personalizovano i krajnje emocionalno", kazao je on.
Dva ključna polja u istraživanju Vukovića i Sever-Globan bila su strategije reprezentacije u savremenoj medijskoj kulturi i rodna perspektiva tog pitanja.
"Činjenica je da se o tim pitanjima dosta pisalo, pogotovo kada je riječ o animiranim Diznijevim bajkama i Dizni produkciji generalno. Nalazi su gotovo identični ili slični: Diznijevi filmovi su pogon za moćne rodne ideologije, pogotovo kada je riječ o ženskim likovima. Poruka koja se najčešće komunicira najmlađim fanovima je: koliko god bila jaka, junakinja nije kompletna osoba dok ne pronađe ljubav svog života", rekao je Vuković.
Portretisanje Diznijevih heroina je, skoro bez izuzetka, kako je kazao, svedeno na njihovu ljepotu, seksualnost i egzotičnost, a heroja na – intelekt, hrabrost i autoritativnost.
"Međutim, o Diznijevim igranim filmovima, kao i filmskoj produkciji 21. vijeka se nije pisalo dovoljno ili skoro uopšte, pa je nas najviše zanimalo – da li je stereotipiziranje ključna strategija naracije Diznijeve produkcije, odnosno da li se rodne uloge i danas slikaju na isti način kao što je to rađeno u animiranim filmovima", objasnio je on.
Za analizu su izabrali igrane filmove koje potpisuje Walt Disney Pictures, a koji spadaju u domen fantastike ili se naslanjaju na rado gledane Diznijeve bajke. Ključni kriterijum je bio da su snimljeni i premijerno emitovani u 21. vijeku pa je tako analiza obuhvatila filmove od 2004. godine (Put oko svijeta za 80 dana) do 2017. godine (Ljepotica i zvijer). Riječ je, između ostalih, i o filmovima: „Hronike Narnije“, „Alisa u Zemlji čuda“, „Grdana: zla vila“, „Knjiga o džungli“, „Pepeljuga“...
"Pošli smo od činjenice da animirani filmovi jako utiču na oblikovanje rodnog identiteta i rodnih uloga, ali nam je mnogo važnije bilo uvjerenje da igrani Diznijevi filmovi taj identitet i te uloge dodatno štite i čuvaju", kazao je Vuković.
NAPREDAK
Na svih 18 filmova su, kako je rekao Vuković, sproveli Bekdelov test, a dodatno su metodom analize sadržaja zahvatili 48 likova koji se pojavljuju u ovim ostvarenjima.
"Bekdelov test je jednostavan instrument mjerenja reprezentacije žena u filmovima i govori o tome da li određeno fikcijsko djelo ima najmanje dva ženska lika, koja razgovaraju jedan sa drugim, o nečemu osim o muškarcu. Siguran sam da mi mnogi neće vjerovati da mnogi svjetski blokbasteri ne prolaze ovaj test, između ostalih i „Gospodar prstenova“, „Avatar“, „Društvena mreža“... Kada je riječ o filmovima koje smo analizirali, samo tri nijesu položila Bekdelov trostepeni test: „Put oko svijeta za 80 dana“, „Čarobnjakov šegrt“ i „Knjiga o džungli“. Ipak, ovaj statistički podatak lako može da zavara jer to što dva ženska lika ne razgovaraju o muškarcu, i dalje ne znači da ne razgovaraju o stereotipno ženskim temama poput kuvanja, kupovine, izgleda", rekao je Vuković.
Međutim, bez sumnje se može uočiti određeni napredak u portretisanju nekih ženskih i muških likova.
"Rado smo, kao dobar primjer, izdvojili Alisu iz filmova „Alisa u zemlji čuda“ i „Alisa iza ogledala“: ona je hrabra, nezavisna, samosvjesna junakinja koja asertivno ulazi u tzv. konflikt i isto tako iz njega i izlazi. Primijetili smo i korak naprijed kada je riječ o prikazivanju muškaraca, odnosno muških likova koji su sada osjećajniji ili nježniji... Nažalost, ovi primjeri, pomoću empirijskih, statističkih podataka, maskiraju činjenicu da Diznijevi filmovi generalno i dalje koketiraju sa opšte poznatim i prihvaćenim društvenim stereotipima. Ovo je posebno primjetno kada se likovi ne analiziraju izdvojeno iz konteksta, već u interakciji sa drugim likovima i okolinom, što je i suština svih problema koje donose stereotipi i generalizacija", rekao je Vuković.
Rečenica „živjeli su srećno do kraja života“ upropastila je čitave generacije
Dizni je, prema riječima Vuka Vukovića, osvojio naše djetinjstvo prodajući čuda, snove i magiju, i to u uzrastu kada se razvijamo i upoznajemo sa apstraktnim pojmovima kao što su ljubav, sreća, vrijeme, nada.
"I čini se da je rečenica „i živjeli su srećno sve do kraja života“ upropastila čitave generacije, stvarajući zabludu da je sreća kontinuirano osjećanje u produženom trajanju, i da je jedini vrijedan život onaj u kom smo srećni. A „biti srećan“, ako je suditi po Dizniju, znači „biti voljen i lijep“ i to na tačno određen način... Što je zabluda već upisana u kolektivno nesvjesno – jer voljeti se može na mnogo načina, a biti lijep i zadovoljan na još više... Nekada je potrebno da se samo malo saberemo i vidimo sve to oko nas, iako je ta slika u potpunom neskladu sa onim što je Dizni narativ", rekao je Vuković.
