Po svoj prilici prijeteći povratak u normalu, šta god ona predstavljala, možda je gotovo uništio nade u ravnopravniju, uzajamno pomažuću, komunitarnu zemlju koja je nakratko bljesnula u životu tokom prve blokade. Ali za one koji imaju dovoljno sreće da imaju posao koji se gotovo može obavljati bez napuštanja kuće, možda jedan navodni tračak optimizma i dalje plamti.
Čini se da su velike kompanije više nego ikad otvorene za ideju da mogućnosti za rad od kuće ostanu takve čak i nakon što se završi najgora pandemija i ukinu ograničenja, a za neke ljude stara praksa odlaska na posao i okupljanja u kancelarijama može biti bar djelimično okončana.
Hibridni rad
Šta bi ovo moglo značiti za manja preduzeća koja zavise od prisustva velikih poslodavaca, jasno je iz naših ispražnjenih gradskih centara, ali „hibridni rad“ je najmoderniji korporativni koncept sezone, o kojem se često govori u istim la-di-da tonovima kao i svim onim člancima zasnovanim na zaključavanju uz premorenost Zoom sastancima i iskušenja pečenja domaćeg hljeba.
U trezvenijim tonovima, Financial Times je nedavno izvijestio da su neki od najvećih britanskih poslodavaca usred „revidiranja radne prakse“ i da je većina kompanija s kojima su kontaktirali njihovi novinari rekla da očekuju da će uskoro uvesti modele zapošljavanja koji se dijele između kancelarije i rada od kuće.
Uključili su kompaniju za profesionalne usluge PricevaterhouseCoopers, NatWest, HSBC (koja očigledno očekuje da će svoj „otisak imovine“ smanjiti za 40%), Virgin Media i mrežni maloprodajni gigant Very, čiji je „glavni direktor“ manje zvučao kao donosilac dobrih vijesti nego kao neko ko će zamahnuti bičem: „Želimo da naše kolege budu hiperproduktivne kod kuće i hipersaradničke u kancelariji.“
Trenutni napori za rad od kuće su prepleteni sa tako stvarno oslobađajućim mogućnostima kao što je četvorodnevna radna sedmica, ali razlike između njih su očigledne. Mnogo prije dolaska Covid-19, tehnologija je zamagljivala razlike između razonode i posla, jer su se zahtjevi za vremenom ljudi slivali u njihove domove putem prenosnih računara i pametnih telefona, a ambicioznim dvadesetneštogodišnjacima prodavan je novi san o stambenim blokovima koji dolaze sa umijećem stvaranja radnog prostora.
U Evropi se čuje buka oko takozvanog „prava na diskonektovanje“, kojim radnici mogu izdejstvovati razdvajanje posla i slobodnog vremena. Ali čini se da je i pandemija stvorila savršen izgovor za to dvoje koji su smrtno zamagljeni: ako je vaš dom sada i radno mjesto, ne biste se morali iznenaditi time da vam je posao zauzeo još veći dio života.
Analiza komunikacije
U septembru prošle godine istraživači sa Univerziteta u Njuroku, kao i Harvard Business School, objavili su analizu mejlova i internet sastanaka 3,1 miliona udaljenih radnika u gradovima kao što su Čikago, Njujork, London, Tel Aviv i Brisel, u vrlo ranim fazama prvog zaključavanja u njihovim zemljama. Otkrili su da se dužina prosječnog radnog dana povećala za 8,2%, ili skoro 50 minuta, „uglavnom zbog pisanja mejlova i prisustva sastancima van radnog vremena“.
Istraživači su prepoznali mogućnost da bi duži radni dani ponekad mogli biti rezultat toga što ljudi imaju „slobodu nad sopstvenim rasporedom“, ali takođe su govorili o mogućoj „zamagljenoj razlici između posla i privatnog života, u kojem postaje lako pretjerano raditi zbog nedostatka jasnog razgraničenja između kancelarije i kuće“.
Ovdje je, možda, ključ široko rasprostranjenog vjerovanja da rad od kuće čini ljude produktivnijima: to može i učiniti, ali samo zato što ih tjera da ulože više sati. Kasniji izvještaj britanskog thinktanka Autonomy pronašao je tokom istraživanja nešto podmuklo i možda nezaustavljivo – „prelazak društva sa sinhronog na asinhroni rad, gdje se ubacuju sati u bilo koje vrijeme, a radna nedjelja se malo po malo proširuje“.
Dužina prosječnog radnog dana povećala se za 8,2%, ili skoro 50 minuta, uglavnom zbog pisanja mejlova i prisustva sastancima van radnog vremena
Ako se ovo dogodi, negativne posljedice će biti poput sniježne lavine. Nedavni britanski izvještaji otkrili su da više od četvrtine ljudi koji rade od kuće to rade ili iz sofe ili iz spavaće sobe, a da je više od trećine razvilo mišićno-skeletne probleme.
A šta je sa psihološkim efektima tehnologije koja omogućava kompanijama da prate aktivnost radnika od kuće ili nedostatak te aktivnosti? Softver za praćenje postaje uobičajena karakteristika postavki rada na daljinu, a nazivi aplikacija u ponudi često su manje nego suptilni – jedan paket koji nudi „praćenje radnog vremena, mjerenje produktivnosti, praćenje svih aktivnosti [i] praćenje odsustva“ naziva se StaffCop (policajac za osoblje).
Nije neko otkriće to da stres i pritisci u kućnoj radinosti neproporcionalno padaju na žene, koje su često suočene sa nemogućim gomilanjem brige o djeci, škole u kući i zahtjeva da budu u stalnoj pripravnosti. Opet, američko istraživanje je ovdje poučno, pokazujući da muškarci mnogo češće od žena posao od kuće doživljavaju kao podsticaj svojoj produktivnosti i izgledima za karijeru (a ako želite trenutno da razumijete rodnu politiku ove krize, uzmite u obzir da je tri miliona žena napustilo američku poslovnu scenu u proteklih godinu).
Za one privilegovane i dovoljno samopouzdane da prihvate ideju života bez njih, radna mjesta mogu biti skraćenice za zamor i strijepnju, ali tamo su i napori za suzbijanje nejednakosti u koherentnom obliku. Ako su zaposleni raštrkani, ove stvari će često biti ili pokretači, ili neće početi uopšte.
Klasna nejednakost
Jasno je da sve veća rasprostranjenost rada od kuće takođe ugrožava nove dimenzije klasne nejednakosti. Svakodnevno putovanje na posao i oko osam sati provedenih na radnom mjestu bar su označavali neku vrstu univerzalnog iskustva.
Čini se da smo sada na vrhuncu novog ekonomskog modela koji dijeli ljude između onih kojima je dozvoljeno – ili su pozitivno ohrabreni – da rade od kuće i onih koji to jednostavno ne mogu. Štaviše, oni koji bi navodno mogli da prihvate kućne poslove imaće drastično različita iskustva u skladu sa svojim domaćim okruženjem.
Prostor i tišina će vjerovatno postati nove odrednice statusa, što će sigurno dodatno povećati nedostatke nagomilane kod mladih: ipak postoji velika razlika između rada u zajedničkoj kući i stvaranja matične kancelarije u nekom prostranom prebivalištu u predgrađu ili selu. Takođe moramo da razmislimo o načinu na koji oslabljene veze sa kancelarijom mogu da razblaže obaveze poslodavaca prema nekom njihovom osoblju – današnji radnik od kuće lako može postati sjutrašnji frilenser, uz gubitak prava koja obično podrazumijeva.
Sloboda i fleksibilnost lijepe su riječi za motivacione plakate, ali niko ne treba da previdi vječite tenzije između tog starog protivničkog kapitala i rada – i kako će ljudi vjerovatno prihvatiti zahtjeve svojih poslodavaca usred povećane nezaposlenosti i teškog postpandemijskog vremena.
Zoom sesije van radnog vremena i beskrajno slanje mejlova mogu pojesti slobodno vrijeme, ali ako je alternativa univerzalni kredit ili gig-ekonomija, hoće li neko željeti da se žali? Bojim se, ovo je savršen način da se postavi put ka budućnost koja bi bila paklena: telefoni koji rade sve do večeri, nadzorni softver koji prati svaki naš kućni potez i barijera između posla i razonode koja se rastvara u – ništa.
