U2020. godini u Crnoj Gori se desilo ono što se u državama koje teže da u potpunosti u svoje biće ugrade civilizacijske tekovine zapadne demokratije, ne bi moglo dogoditi ni u najluđim primislima. Srpska pravoslavna crkva, tačnije njen ogranak u Crnoj Gori, postala je odlučujući politički faktor u državi. Njena uloga u sastavljanju većine u parlamentu, postavljanju premijera i „apostolsko-ekspertskog“ kabineta, bila je presudna. DPS je, nakon 30 godina vladavine, izgubio na izborima, a Crna Gora od Ustavom proklamovane građanske države polako postaje teokratska.
Nova kleronacionalistička većina u „oslobođenoj“ Crnoj Gori narodom i građanima smatra samo onih 207.245 birača koji su glasali za njihovu troglavu koaliciju. Ostali punoljetni građani, njih 332.781 koji su glas dali nekom drugom ili nijesu glasali postali su u svojoj zemlji građani drugoga reda.
POČETAK
Sve je počelo pred kraj 2019. godine, 21. decembra u Nikšiću kada je mitropolit SPC Amfilohije Radović organizovao veliki skup da bi se suprotstavio usvajanju Prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti. Da bi pojačao utisak na vjerujući narod, u Nikšić su, iz Ostroga, donešene i mošti kultnog crnogorskog sveca, Svetog Vasilija Ostroškog.
Zakon je u Skupštini usvojen u noći između 26. i 27. decembra 2019. uz teške incidente u parlamentarnoj sali, a Amfilohije je počeo političku bitku za konačno posrbljavanje Crne Gore.
Već 6. januara 2020, na Badnji dan, Amfilohije osmišljava novu strategiju političke borbe. Svakog četvrtka i neđelje organizuje litije i molebane pod motom „Ne damo svetinje“.
Litije su u početku bile malobrojne. Više su ličile na političke proteste, jer su lideri prosrpskog DF-a i njihove pristalice nosili stranačka obilježja i uzvikivali pogrdne parole protiv „glavnog krivca“, predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Amfilohije je to uočio i naredio da na litijama bude dominantna parola: „Ne damo svetinje“, da se nose samo ikone, krstovi i crkvena obilježja i po koja trobojka, a da partijski lideri budu manje uočljivi. Od tada litije su bile sve masovnije, a njihova politička pozadina uspješno je prikrivana. Čak je i međunarodna zajednica „progutala udicu“ i prihvatila Amfilohijevu tezu da se u Crnoj Gori dešavaju protesti građana kojima su ugrožena vjerska prava.
Sastanak Amfilohija i premijera Duška Markovića, na kojem se razgovaralo o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, održan je 14. februara. Uslijedilo je još nekoliko susreta na ekspertskom nivou. Nije se krenulo dalje od početnih pozicija jer su Amfilohiju pregovori služili da prikrije politički cilj litija – mobilizaciju svih prosrpskih-političkih subjekata za zajednički nastup na predstojećim izborima.
KORONA
Pojava korone malo je usporila protagoniste „litijaškog političkog pokreta“. Amfilohije, Joanikije i ostali sveštenici govorili su da je korona izmišljotina, da i ako postoji tamjan i zvonjava crkvenih zvona će je pobijediti, da se pričešćivanjem vjernika jednom kašikom niko hiljadama godina nije zarazio, da je pandemiju smislio Milo Đukanović da bi spriječio litije…
Iako su zvanično obustavili litije, ipak su svjesno kršili mjere NKT i pod izgovorom da ne mogu zabraniti „spontana okupljanja vjerujućeg naroda“ šetali su ulicama crnogorskih gradova. Organizovali su grupe mladih koji su širom naše države „obilježavali teritoriju“ crtajući trobojke – zastave druge države. Incidenti su bili svakodnevni. Policija je imala pune ruke posla. Kao organizatori brojnih kršenja mjera NKT-a privođeni su i crkveni velikodostojnici, pa se „vjerujući narod“ i zbog toga okupljao i protestovao… Tužilaštvo je ipak – ćutalo.
I dok su se Amfilohije i SPC predstavljali kao žrtve „bezumnog režima“, Vlada i stranke okupljene oko DPS-a u tom trenutku, nijesu gotovo ništa uradili da međunarodnoj zajednici objasne šta se to u stvari događa u Crnoj Gori – da je naša država brutalno napadnuta od strane srpskih kleronacionalista, uz izdašnu logističku pomoć Srbije i Rusije.
ULJULJKANI DPS
SPC i Amfilohije formalno su obnovili litije u junu. Proklinjali su političke protivnike i otvoreno zagovarali povratak neofašističke, četničke ideologije u Crnoj Gori, pa je „litijaški pokret“ prerastao u ozbiljnu političku snagu. Izmišljene su i „auto litije“, a Amfilohije je okupio sve prosrpske stranke u Crnoj Gori i pred izbore sačinio izbornu listu „Za budućnost Crne Gore“ i za njenog nosioca postavio do tada nepoznatog univerzitetskog profesora Zdravka Krivokapića. DPS i stranke oko njega, s druge strane, uljuljkani u tridesetogodišnju nepobjedivost nijesu radili gotovo ništa da se pripreme za veoma važnu izbornu utakmicu, koju je predsjednik države zakazao za 30. avgust. Oslonili su se na Đukanovićevu harizmu koji je uvijek uspijevao da na izborima porazi političke protivnike. Međutim, toliko autogolova nije niko mogao nadoknaditi.
U DPS-u se zadržala okoštala partijska mašinerija, koja se više starala o sitnosopstveničkim interesima, a ne o državnoj strategiji. Bahato ponašanje nekih „nesmjenjivih“ kadrova, nepotizam, privilegije za probrane, korupcija… odbila je mnoge simpatizere od ove državotvorne partije.
Vrh vlasti nije osmislio strategiju koja bi vlastite birače ubijedila u istinu – da se crnogorske svetinje ne oduzimaju od Crnogoraca, pa je na litijama učestvovao i dio birača DPS-a.
Posebna priča je odluka DPS-a da dva-tri mjeseca prije izbora sruše vlast u Budvi, iako bi se vladajuća koalicija DF, Demokrata i Ure zbog netrpeljivosti lokalnih lidera urušila sama od sebe. Ovaj postupak samo je ujedinio „rogove u vreći“.
Formiranje druge stranke koja bi zastupala interese Hrvata u Crnoj Gori ispostavilo se kao fatalna, da li i slučajna - velika greška.
I SD je pred izbore doživjela udarac. Nezadovoljni rasporedom na izbornoj listi desetak funkcionera plavskog odbora, među kojima i predsjednik opštine, napustilo je partiju.
SAPUNICA
Izbori su se održali u uslovima pandemije uz stroge mjere NKT-a. Koalicija „Odlučno za Crnu Goru! DPS – Milo Đukanović“ osvojila je 30 mandata, SD-u i BS-u pripala su po tri, SDP-u dva, albanskoj koaliciji „Jednoglasno“ i Albanskoj listi po jedan mandat.
Abazovićevoj koaliciji „Crno na bijelo“ pripalo je četiri mandata, a koaliciji „Za budućnost Crne Gore“ čak 27, dok je Bečićeva koalicija „Mir je naša nacija“ osvojila 10 mandata.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović još u izbornoj noći priznao je poraz, pošto je bilo jasno da se koalicija Dritana Abazovića, koja je na izborima pokupila značajan broj suverenističkih glasova i bila jezičak na vagi opredijelila za saradnju sa prosrpskim koalicijama.
Počela je tromjesečna sapunica oko sastavljanja vlade, puna zapleta, raspleta i obrta. Dugo nijesmo znali ko će biti mandatar, Andrija Mandić ili Zdravko Krivokapić, da li će vlada biti ekspertska ili politička, koliko će biti ministarstava, kako će se popunjavati „po dubini“…
Amfilohije je sve to presjekao u Manastiru Ostrog i odredio da mandatar bude Krivokapić, a ne neko od lidera DF-a ili stranaka te koalicije. Bečić je postao šef parlamenta. Đukanović je 8. oktobra, nakon konsultacija, dao mandat Krivokapiću.
Amfilohije je umro 30. oktobra od posljedica korona virusa, a Krivokapić je baš toga dana okupio lidere vladajućih koalicija i partija i saopštio da će u njegovoj vladi biti samo „dvanaest apostola“.
Ministarstvo vanjskih poslova 28. novembra proglasilo je ambasadora Srbije u Crnoj Gori Vladimira Božovića za personu non grata i od njega je zatraženo da napušti našu državu zbog negiranja crnogorskog istorijskog, kulturnog i nacionalnog identiteta.
Krivokapić je tek 4. decembra uspio da se izbori za podršku „apostolsko-ekspertskom“ kabinetu, sa Abazovićem kao potpredsjednikom i, prvi put, bez predstavnika manjinskih partija. Većina ministara čvrsto je povezana lično, poslovno ili rodbinski sa SPC.
Odmah se pristupilo sječi kadrova u državnim institucijama i „instaliranju“ kadrova „srpskog sveta“ po dubini.
Vrhunac bezakonja desio se u noći između 28. i 29. decembra kada je bez prisustva opozicije i potrebnog kvoruma održana sjednica parlamenta i usvojene izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim se crnogorske svetinje predaju u vlasništvo druge države. Nijesu se obazirali na protest 12.000 građana koji su se toga dana okupili ispred crnogorskog parlamenta.
Tako se politička 2020. okončala. Pesimisti kažu – nikad gora, sa toliko više kovid-smrti, neizvjesnosti i slutnji za sudbinu države. Kakva će biti nova, kad je riječ sloboda tako lako postala alibi za progon?
Crnogorski odgovor
Crnogorski odgovor novoj kleronacionalističkoj vlasti desio se 6. septembra, kada se na podgoričkom Trgu nezavisnosti okupilo više od 50.000 građana. Digli su glas u odbranu „jedine istinske svetinje – nezavisne, građanske, sekularne, multikulturne i antifašističke Crne Gore“.
Pjevali su patriotske pjesme, nosili crnogorske državne i krstaš zastave... Skandirali su „Ustala je Crna Gora, država se branit' mora“, „Ne damo državu“, „Da je vječna Crna Gora“.
Organizovala ga je grupa crnogorskih patriotskih organizacija. Završen je mirno i bez incidenata, uz pjevanje himne i bakljadu, iako su iz nove parlamentarne većine najavljivali teške incidente.
Četnički pir u Pljevljima
U slavljeničko pročetničkom piru nakon izbora na meti pročetnika bili su pripadnici bošnjačkog naroda. Ponovo je u Pljevljima oživjela atmosfera straha kao devedesetih godina prošloga vijeka. Nepoznati napadači razbili su staklo na prostorijama Islamske zajednice u Pljevljima i ubacili poruku „Pljevlja će biti Srebrenica“. Na kućama i objektima čiji su vlasnici Bošnjaci ispisivane su nacionalističke prijeteće poruke…
Niko još nije odgovarao, niti su otkriveni nalogodavci ovih brutalnih napada.
„Srpski svet“ i „bratska hajka“
Gotovo u isto vrijeme kad su počele litije u Crnoj Gori, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić lansirao je novi projekat „srpski svet“. Posebna „briga“ „velikog vožda“ su Srbi u „srpskim državama“ Crnoj Gori i BiH entitetu Republici Srpskoj.
Vučićeva moćna propagandna mašinerija, kojoj bi pozavidio i Gebels, odmah se uključila. U Srbiji je objavljeno hiljade tekstova i priloga u kojima su dominirale brutalne laži o „progonu Srba u Crnoj Gori“, a glavna meta, „bratske hajke“ bio je Milo Đukanović.
Organizovani su protesti podrške „vjerujućem narodu“ u Crnoj Gori ispred crnogorske ambasade u Beogradu, a početkom godine zapaljena je i naša državna zastava na našem diplomatskom predstavništvu. Izostale su reakcije i državnih organa Srbije, ali i Crne Gore.
