Šta je bilo presudno za odabir poziva farmaceuta, odnosno izbor baš tih studija?
Osnovnu i srednju školu završila sam u Nišu. Živjeli smo u zgradi koju su, poput mojih roditelja, nastanjivali i drugi prosvjetni radnici, pa su pitanja vezana za obrazovanje bila česta tema. Razmišljala sam o odabiru profesije i prvobitni izbor bila je tehnologija. Prikupila sam svu potrebnu dokumentaciju kako bih mogla da upišem te studije, međutim, u razgovoru sa jednim komšijom čija je kćerka, moja vršnjakinja, odlučila da studira farmaciju, predočena mi je i mogućnost da nas dvije zajedno odemo na studije. Tokom školovanja mnogo sam voljela hemiju, tako da me ova ideja zainteresovala. Odlučila sam da upišem Farmaceurtski fakultet u Beogradu koji je trajao pet godina, tražio veliku posvećenost i zalaganje, a ono što sa ove distance mogu da kažem je da se zbog toga nikada nisam pokajala. Tokom školovanja imala sam mnogo drugih interesovanja hobija koji nisu bliski sa mojom današnjom profesijom. Završila sam nižu muzičku školu, svirala sam klavir i pjevala u horu „Bora Stanković“. Posebno sam voljela skijanje, ali draži od zimovanja bili su mi dolasci u Kotor, u kojem sam provela svako ljeto od rođenja.
Iako je Beograd pružao široke mogućnosti odabrali ste da posao tražite u Kotoru. Zbog čega?
Kad sam završila studije odlučila sam da dođem u Kotor, iako je tada izgledalo da u Beogradu postojalo mnogo više šansi. Zaposlila sam se 1987. u Opštoj bolnici Kotor kao farmaceut u biohemijskoj laboratoriji. Tu sam radila 20 godina. Jedno vrijeme sam predavala i u Srednjoj medicinskoj školi dva predmeta i to farmakologiju i biohemiju. Ti učenici su, po završenoj školi radili u bolnici i domovima zdravlja, tako da im je značilo znanje o ljekovima i njihovom dejstvu. Nikada nisam mislila da ću raditi u laboratoriji, tako da sam na tom poslu naučila i mnogo onoga čime nisam ni znala da ću se baviti, posebno kada je riječ o dijagnostici. Veliku pomoć da na tom poslu savladam nove stvari pružile su mi časne sestre koje su tada radile u bolnici. Dijagnostika u laboratoriji odvijala se tada na najprostiji način – radeći sa epruvetama, 30 osnovnih analiza koje smo obavljali sami, jer tada još ništa nije funkcionisalo automatski. Tek nakon nekoliko godina laboratorija je opremljena aparatima koji su u isto vrijeme mogli da obave desetine analiza. Iako sam taj posao mnogo voljela, nakon 20 godina odlučila sam da tražim novi posao, prije svega iz finansijskih razloga, jer je školovanje djece bio jedan od ključnih budućih koraka.
Koliko je bio složen prelazak iz laboratorije u apoteku?
Nikada nisam odustala od želje da se bavim onim zbog čega sam upisala studije. Nije me obeshrabrio ni odgovor nekadašnjeg direktora Montefarma koji mi je jednom davno rekao da u Crnoj Gori ima dovoljno farmaceuta za narednih 20 godina, odnosno da niko novi ne mora da pristupi toj branši. Međutim, okolnosti su se nakon nekoliko godina promijenile kada su počele da se otvaraju privatne apoteke. Rad u apoteci omogućio mi je, ali i zahtijevao neprestano učenje i usavršavanja, pa sam koristila priliku da, kada god sam u mogućnosti, idem na seminare, radionice i konferencije. Nikada nisam razmišljala o tome da otvorim svoju apoteku, jer nikad nisam bila sigurna da li bih bila dobar ekonomista. Više volim da svoje znanje unapređujem u onome što mi najbolje ide i što volim, tako da radim u apoteci koja je dio jednog lanca koji posluje širom Crne Gore i nastojim da svoj posao što više unaprijedim.
Kako je izgledalo biti farmaceut u vrijeme prvog talasa pandemije corona virusa kada se veoma malo o ovoj pojavi znalo?
Nastojala sam da pratim i informišem se o svemu kako bih mogla da odgovorim na sva pitanja koja bi neko mogao da postavi, budući da su građani brojne nedoumice o svemu što čuju i pročitaju iz raznih izvora često željeli da riješe u razgovoru sa ljekarima i farmaceutima. Osim preporuka da poštuju mjere neprestano sam savjetovala sve koji su mi se obratili da preduzmu sve ono čime će jačati imunitet, jer je to jedini način da se bilo koja vrsta oboljenja lakše izliječi. Takođe, nastojala sam i da svima kojima je to bilo potrebno objasnim da je potrebno biti oprezan, ali ne i imati preveliki strah, jer strah prouzrokuje nervozu, paniku i procese koji prouzrokuju psihička stanja poput depresije i negativno utiču na čovjekovo zdravlje.
Otkud interesovanje i aktivno uključivanje u politiku?
U politiku sam ušla na poziv gospođe Stanke Lompar, odnosno na osnovu ličnog poznanstva i želje da podržim nešto za šta se zalažu ljudi koje cijenim i kojima vjerujem. Nisam tada očekivala da ću imati aktivnu ulogu, pa sam čak bila iznenađena kada je predloženo da budem kandidat za odbornika, ali sam sa druge strane cijenila povjerenje koje mi je dato i činjenicu da članovi opštinskog odbora vjeruju da ću u svojoj ulozi biti onakva kako se to od mene i očekuje. I iz profesionalnog angažmana se moglo vidjeti kako nikada nisam prihvatala ono što ne volim, što ne vjerujem da ću dobro raditi i što mi nije blisko, tako da sam i u sve što se tiče politike ušla srcem i s velikom posvećenošću.
Šta posebno treba, u okviru sadašnjih mogućnosti, unaprijediti u Kotoru?
Svima nam je jasno da su ključni problemi u Kotoru oni koji se ne mogu prevazići za kratko vrijeme, poput onih saobraćajnih, čije se rješavanje tek očekuje. Međutim, dok čekamo da se promijene neke velike stvari potrebno je da radimo ono što je u datom trenutku izvodljivo i dostupno. Upravo zbog toga bih se u Kotoru prvenstveno okrenula djeci. Potrebno je raditi na tome da obrazovni, sportski, vaspitni i kulturni sadržaji budu što bolji, da ponuda bude bogatija i raznovrsnija. Važno je da stvaramo generacije koje će voljeti svoj grad, koje će znati mnogo o njemu i koje će se u budućnosti se prema Kotoru odnositi s uvažavanjem svega onoga što im je pružio.
