Crnogorski jezik u crnogorskim školama! Skoro da nema teme koja je nakon referenduma 2006. izazvala toliko bure na javnoj i političkoj sceni Crne Gore kao što je uvođenje crnogorskog jezika u školski sistem. Možda se današnja buna oko jezika može porediti samo sa onom koja je nastala kada je zvanična Podgorica priznala državu Kosovo, 9. oktobra 2008. Jedino što, ovog puta, nema mitinga.
Ali, kao i u slučaju kada je zvanična Crna Gora priznala nezavisno Kosovo, srpske stranke odlučne su u ovu priču uvedu i – učenike.
Djeca kao politički grudobran: Na dan prije početka školske godine pojavilo se i udruženje roditelja koje sebe naziva „Stop diskriminaciji“, koje je juče „zainteresovanim roditeljima“ dijelilo zahtjev da njihova djeca nastavu pohađaju na srpskom. Zahtjeve je trebalo predati direktorima škola. Jedan funkcioner Nove najavio je i da će roditelji - koji smatraju da njihova djeca treba da pohađaju nastavu na srpskom - doći sa djecom i svoj stav prezentovati direktorima škola.
Možda i nije loše to što roditelji dolaze u školu sa djecom. Neki od njih, ma koliko da ih je juče zaista došlo sa tim ciljem, možda su u školsko dvorište ušli prvi put nakon što su posljednji put iz njega izašli. Nema značaja ni da li je pomenuti zahtjev za „zaustavljanje diskriminacije“ dijeljen u pet, ili u svih 211 osnovnih i srednjih škola u Crnoj Gori, kao što ni direktori škola nisu prave adrese za ovakvu „poštu“. Problem je u tome što su, pod krinkom brige o djeci, neki političari pokazali spremnost - na manipulaciju sopstvenom i tuđom djecom radi ostvarenja političkih ciljeva.
Oni isti političari koji su, uz potporu Srpske pravoslavne crkve, tako rado izveli đake iz školskih klupa na ulicu radi odbrane srpstva i Kosova.
Protiv zakona a za Ustav: Crnogorski jezik u crnogorskim školama – u čemu je problem? Sve je zapisano još u Ustavu iz 2008. po kome je crnogorski jezik u Crnoj Gori i određen kao službeni.
Interesantno je da niko od protivnika crnogorskog jezika crnogorski Ustav ne naziva diskriminatorskim, već samo zakon kojim se praksa usaglašava upravo sa Ustavom, odnosno omogućava primjena jednog ustavnog načela!
U suštini, svi su u toj priči zakasnili. Vlast – jer zakon i praksu nije ranije usaglasila sa Ustavom. Opozicija – jer kao da tek sada shvata da je Ustavom Crne Gore, koji je na snazi već dvije godine, crnogorski jezik proglašen službenim jezikom, a u službenoj upotrebi ostaju, ravnopravno, i srpski, bošnjački, hrvatski...
U crnogorskim školama učio se i „maternji“ i „srpsko-hrvatski“, i srpski jezik. Prije Drugog svjetskog rata u svjedočanstvima je stajalo „srpsko-hrvatsko-slovenački“. I nikada niko nije potezao priču o diskriminaciji. Ni kada je početkom devedesetih prošlog vijeka - mimo Ustava - u crnogorskim školama dekretom izborisan srpsko-hrvatski, a nasilno uveden srpski.
Sadašnji motivi političkog protesta su jasni. Jezik je, zapravo, pretposljednje uporište srpskog korpusa u Crnoj Gori. Posljednji je, svakako, Srpska crkva. Prije dvadeset godina, srpske zemlje bile su gdje i je ijedan srpski grob, sada je taktika resetovana i novo načelo glasi: ondje gdje se govori srpskim jezikom i gdje je srpska vjera sa srpskim crkvama - tamo su srpske zemlje.
U priči o jeziku Pokret za promjene odabrao je ulogu koju je često igrala Demokratska partija socijalista. Neki njeni članovi i funcioneri istupaju sa radikalnom retorikom, kao da su članovi Nove - poput Branke Bošnjak, neki drugi, poput lidera PZP-a Nebojše Medojevića kažu da svoj jezik zovu crnogorskim - „jer je to dio državnog identiteta Crne Gore“ - ali da ne prihvata nova slova. Dakle, sve u stilu: mi smo za, ali i protiv uvođenja crnogorskog jezika. E sad, valjalo bi da Medojević ili neko drugi iz PZP-a objasni: zašto se članovi partije - čijim je glasovima izglasan Ustav i crnogorski jezik postao službeni jezik – sada „posipaju pepelom“?
Diskriminacija koja to nije: Danas se u Crnoj Gori, povodom jezika, čuju velike riječi od strane srpskih stranaka - diskriminacija, obespravljenost, zloupotreba škole...
Istina je, međutim, drugačija od partijskih saopštenja: srpske stranke u Crnoj Gori ne mogu se pohvaliti principijelnošću kada je riječ o diskriminaciji. Ne samo jezičkoj: ma ko da je u posljednje dvije decenije bio na fonu velikodržavnog srpskog projekta - nije imao ni zeru osjećaja kada su diskriminisani Crnogorci, Muslimani, Bošnjaci... Ko je bio na braniku srpstva, taj praktično nikoga i ništa više branio nije. Nije se pričalo o diskriminaciji dok su Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani i Hrvati učili u školama srpski jezik. Valjda tako ide kad si u velikodržavnom, nacionalnom projektu: sa viškom svojih prava ne smeta ti manjak tuđih prava.
A sada se osporava pravo, neosporno bazirano na političkim i nacionalnim razlozima, da se u Crnoj Gori jezik nazove po državi. I prenebregava prosta činjenica: niko ne odstranjuje srprski jezik iz škola; niko ne briše odredbu „maternji jezik“; samo se uvodi crnogorski u zvaničnoj komunikaciji.
Slaven Radunović, funkcioner Nove, prije dva dana je za Javni servis izjavio da će se za srpski jezik u školama boriti svim sredstvima. Pomenuo je spremnost svoje stranke da povodom Zakona o izmjenama i dopunama opšteg zakona o obrazovanju, „trguje“ sa vladajućim partijama u „zamjenu“ za izborni zakon.
Ispada da će srpska opozicija, prihvatiti crnogorski, u zamjenu za neku izbornu klauzulu. Ili će, pak, zatezati sa zakonom o jeziku, a popustiti na izbornom? Principijelno i nediskriminatorski.
Gordana Borović
