Ako imate dilemu što se zaista dešavalo 2016. godine i da li je bilo državnog udara, posljednja odluka Ustavnog suda o pitanju tzv. Temeljnog ugovora sve će vam razjasniti. Državnog udara dakako je bilo i nije „propao“ na dan parlamentarnih izbora prije 8 godina, već smo tu prisustvovali nečemu što je Hičkok volio zvati Mekgafinom – postupkom razvijanja zapleta priče oko jednog motiva koji se svuda provlači a zapravo je nebitan, jer u jurnjavi za saspensom služi da zavara gledaoca.
Državni udar nije bio jedan događaj u obliku pokušaja upada u Skupštinu i nasilne smjene vlasti, već duži proces u kojem su ruku pod ruku učestvovali eksponenti velikosrpske i ruske politike te kružok okupljen oko Vijesti.
Prva faza udara bila je – javno zamagljivanje ključnih problema crnogorskog društva raspolućenog između fašizma i antifašizma – odnosno antizapadne i prozapadne orijentacije – lažnim pričama o pomirenju. Paralelno s njom tekao je proces medijske i političke delegitimizacije ustanova ionako nagriženih partitokratijom i nepotizmom. Ta je faza okončana trijumfom Klerikalne kontrarevolucije 2020. godine.
Druga faza je stabilizacija zarobljenih institucija koje služe za politički odstrijel zagovornika suverene, građanske i sekularne Crne Gore. Dakle, kad vam kažu da Vučić preko svoje poltronerije danas uništava crnogorske ustanove, to nije posve tačno. Te su ustanove danas preuzete i u funkciji njegovih ciljeva ostvarenja Miloševićevog amaneta, možda trenutno drugim sredstvima.
E tu dolazimo do „krupnih rezultata“ koje je Crna Gora načinila u proteklih pola godine na putu ka EU. Dobili smo vrhovnog državnog tužioca bez dana iskustva u tužilačkim poslovima, kompletirali smo i Ustavni sud tako što je za sudiju izabran neko kome je najveći profesionalni domet to što je Dritanov drug.
39Ti „krupni iskoraci“ ka EU zapravo su najcrnji primjeri antievropskog gaženja pravne države, ali i siguran put u ono čemu danas svjedočimo – masovno i sistematsko zloupotrebljavanje državnih institucija za političke obračune. Bilo je toga, da se razumijemo, i u eri DPS-a s tim što je tada to moglo stati u sintagmu „trule daske sistema“, a danas je sȃm sistem.
Kako to izgleda neka pokaže odluka Ustavnog suda.
S četiri glasa za i dvoje sudija s izdvojenim mišljenjem, Ustavni sud je donio rješenje kojim se odbacuje inicijativa za ocjenu ustavnosti tzv. Temeljnog ugovora.
Svoju sramnu odluku četvoro sudija je ovako obrazložilo:
„Ustavni sud je posebno imao u vidu, a što je navedeno prilikom ocjene osporenih pojedinačnih normi, da su vjerska prava iz Temeljnog ugovora čiju ocjenu ustavnosti je vršio Ustavni sud u ovoj Odluci i Rješenju, supstancijalno sadržana u gotovo identičnom ili sličnom obliku u pomenutim ugovorima koji su zaključeni sa drugim vjerskim organizacijama.“
Kad slaže Dritan Abazović, javnost više i ne reaguje jer bi vijest mogla biti jedino kad bi se jednom u životu usudio reći istinu. Kad Ustavni sud ovako odokativno, a neistinito odmjeri „identičnost ili sličnost“ vjerskih prava iz tzv. Temeljnog ugovora s Beogradskom patrijaršijom i ugovora s drugim vjerskim ustanovama, e onda vam mora postati jasno zašto je državni udar uspio i zašto je odluka četvoro sudija Ustavnog suda najbolja potvrda te tvrdnje.
Tek što je tzv. Temeljni ugovor potpisan, objavio sam tekst „Kako je tzv. Temeljni ugovor 'ozakonio' diskriminaciju“, u kojem sam obrazložio zašto je tzv. Temeljni ugovor diskriminatoran u odnosu na ugovore potpisane s drugim vjerskim ustanovama, pa ću dio tog teksta ovđe ponoviti.
„Višak prava“ koje je Država u tzv. Temeljnom ugovoru, po pravilu protivzakonito, garantovala Beogradskoj patrijaršiji, temelj je diskriminacije svih drugih vjerskih zajednica
Elem, članom 14 Ustava Crne Gore propisano je da su vjerske zajednice odvojene od države te da su „ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova“. Ustav Crne Gore, kako vidimo, jemči ravnopravnost vjerskih zajednica, no tzv. Temeljnim ugovorom taj je princip pogažen jer je Beogradska patrijaršija u odnosu na sve druge vjerske zajednice favorizovana u najmanje četiri elementa.
Pa krenimo redom.
1. Ni u jednom od dosad potpisanih ugovora s vjerskim zajednicama Država Crna Gora ne priznaje „kontinuitet pravnog subjektiviteta“, kao što to čini u članu 2 tzv. Temeljnog ugovora s Beogradskom patrijaršijom.
U ugovorima s Vatikanom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom Država priznaje „pravni subjektivitet“, ne baveći se pitanjem kontinuiteta. Zašto je u tzv. Temeljnom ugovoru s Beogradskom patrijaršijom umjesto priznanja pravnog subjektiviteta priznat „kontinuitet pravnog subjektiviteta“ postaje jasno kad se pogleda preambula koja Beogradskoj patrijaršiji priznaje kontinuitet u Crnoj Gori ne od 1219-1220. godine, kako se često interpretira, već od 1. vijeka.
Iako Abazović nevješto obmanjuje javnost da je u preambuli Hrišćanska crkva a ne Beogradska patrijaršija, to je providna manipulacija jer preambula i jeste onako nakaradno formulisana da bi u slučaju ciljnog tumačenja potvrdila da Beogradska patrijaršija u Crnoj Gori ima kontinuitet od 2000 godina. A što će joj taj kontinuitet jasno je kad se dođe do pitanja svojinskih prava.
2. U članu 7 tzv. Temeljnog ugovora Država se obavezuje da „izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke, Eparhije mileševske, Eparhije zahumsko-hercegovačke i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju“.
Pitanje svojinskih odnosa na ovaj način nije tretirano niti u jednom jedinom ugovoru koji je Crna Gora potpisala s vjerskim zajednicama, a ovđe označava obavezu Države da na Beogradsku patrijaršiju, preko njenih eparhija koje nijesu pravni subjekti, uknjiži kompletno sakralno nasljeđe od 1. vijeka naovamo, u skladu s tumačenjem o kontinuitetu Beogradske patrijaršije iz preambule i člana 2 tzv. Temeljnog ugovora.
Riječ je, dakle, o klasičnoj otimačini crnogorskoga kulturnog nasljeđa. Kako drugim vjerskim zajednicama u ugovorima s njima potpisanim nije ni izbliza garantovano bilo što slično, preostaje da zaključimo da su one u odnosu na Beogradsku patrijaršiju diskriminisane.
3. U članu 2 tzv. Temeljnog ugovora Država jemči „Crkvi i njenim crkveno-pravnim licima“ – „vršenje javnopravnih ovlašćenja u Crnoj Gori u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC“.
Niti jednoj jedinoj drugoj vjerskoj organizaciji s kojom je sklopila sporazum Država nije jemčila „vršenje javnopravnih ovlašćenja“, čime su one dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na Beogradsku patrijaršiju.
4. U članu 16 tzv. Temeljnog ugovora navodi se da „Pravoslavna vjerska nastava u javnim školama može se regulisati, u skladu sa pravnim poretkom Države“. Vjersku nastavu u javnim školama kao mogućnost Država nije tretirala niti u jednom ugovoru s vjerskim zajednicama jer je ona zabranjena članom 5 Opštega zakona o obrazovanju i vaspitanju.
S obzirom na formulaciju iz tzv. Temeljnog ugovora, moglo bi se očekivati da se postojeći zakon izmijeni i u njemu ozakoni – pravoslavna vjerska nastava u javnim školama. Osim što je taj član tzv. Temeljnog ugovora očevidno u nesaglasju sa zakonom, on u diskriminatorni položaj postavlja druge vjerske zajednice jer u ugovorima s njima nije ni tretirano pitanje vjerske nastave u javnim školama.
„Višak prava“ koje je Država u tzv. Temeljnom ugovoru, po pravilu protivzakonito, garantovala Beogradskoj patrijaršiji, temelj je diskriminacije svih drugih vjerskih zajednica, uskraćenih za ta ista prava, a diskriminacija je, pak, bjelodano svjedočanstvo kršenja Ustava Crne Gore, koji garantuje ravnopravnost vjerskih zajednica.
I ovaj samo letimični uvid u „supstancijalnu“ – kako vole reći naše vrle sudije – diskriminatornost tzv. Temeljnog ugovora, dovoljan je da ukaže kako četvoro sudija Ustavnog suda u svom rješenju jednostavno zaobilaze istinu. A kako je članom 11 Ustava Crne Gore definisano da Ustavni sud štiti ustavnost i zakonitost, jasno je da Milorad Gogić, Snežana Armenko, Faruk Ruselbegović i Momirka Tešić ovakvim svojim odlukama krše upravo Ustav Crne Gore legitimišući se kao sudije Protivustavnog suda.
