Uoči 6. decembra, najtežeg dana u opsadi Dubrovnika koja je počela u oktobru 1991. godine, u Podgorici je održana promocija knjige „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika“.
Događaju su prisustvovali svjedoci tog vremena, ratni veterani sa obje strane, novinari, bivši zarobljenik logora Morinj i antiratni aktivisti, koji su govorili o svojim iskustvima, sjećanjima i o ulozi Crne Gore u tim tragičnim danima.
Mnogi su podsjetili da je u njihovim vojnim knjižicama pisalo „vojna vježba“, dok je rukovodstvo Crne Gore tvrdilo da zemlja nije u ratu, iako su oni u tom trenutku bili u rovovima. Istaknuta je i sramna publikacija Pobjede „Rat za mir“, kao snažan primjer načina na koji je novinarstvo moglo biti pretvoreno u propagandni alat.
Podsjetnik
Jugoslovenska narodna armija krenula je na Dubrovnik i Konavle prije 34 godine. Opsada je trajala 240 dana, tokom kojih je poginulo 116 civila, 194 branitelja grada i 165 vojnika JNA. Moderator skupa Nemanja Živaljević podsjetio je da je 33.000 ljudi napustilo domove, a više od 2.000 objekata je uništeno. Najteži dan bio je 6. decembar 1991, kada je na istorijsko jezgro Dubrovnika palo više od 600 projektila. Tog dana poginulo je 19 ljudi, a ranjeno 60.
Urednici knjige su Tea Gorjanc-Prelević i reditelj Petar Pejaković, osnivač dramskog studija Prazan prostor, koji izvodi predstavu „Smrt u Dubrovniku“. Na promociji su govorili i dubrovački novinar Luko Brailo, učesnik odbrane grada i bivši zarobljenik Morinja Zlatko Bagoje, antiratni aktivista Petar Vučeljić i glumica Maša Božović. Pejaković je kazao da se u Crnoj Gori i dalje teško govori o događajima iz tog perioda i da su glasovi suočavanja sa prošlošću „usamljeni“. Najavio je film o kontraadmiralu Krstu Đuroviću, koji je odbio naređenje da granatira Dubrovnik i poginuo u nerazjašnjenoj nesreći pada helikoptera.
Pejaković je istakao da je ključno raditi sa mladima, jer im se ostavljaju nejasne i pogrešne predstave o devedesetim godinama, što stvara prostor za nove podjele.
„Moj motiv je da govorimo o stvarima onakvim kakve jesu, da gradimo kulturu sjećanja i borimo se protiv kulture zaborava“, kazao je on.
Dodao je da je u regionu bilo mnogo strašnijih ratova, ali da je ovaj bio „najbesmisleniji i najbespotrebniji“.
Manipulacije žive
Tea Gorjanc-Prelević kazala je da je knjiga izrazito antiratna i da svi moraju da se bore protiv ratne propagande koja je, kako je rekla, prisutna i danas.
„Napravili smo knjigu da bismo spriječili svaki budući rat“, poručila je, dodajući da i dalje postoje političke strukture koje koriste strah i manipulacije.
Zahvalila je sagovornicima u knjizi na iskrenosti i spremnosti da priznaju greške i zablude, „jer je to jedini način da mladim generacijama pošaljemo jasnu poruku da se rat ne smije ponoviti“. Podsjetila je da napad na Dubrovnik nije izvela legalna jugoslovenska struktura, već nelegalno predsjedništvo, te da je Crna Gora imala priliku da to spriječi, ali to nije učinila. Istakla je da sagovornici sa obje strane danas dijele uvjerenje da više nikada ne bi pošli u rat.
Etiketa agresora
Petar Vučeljić, koji je kao mladi vojnik učestvovao u napadu na Dubrovnik, kazao je da su u tom ratu „bile potrebne samo laži“. Naveo je da je Crna Gora tih dana postala sinonim za agresora, a da su ih slali „kao živo meso“ na kraj sa kojim je Crna Gora imala tradicionalno dobre odnose.
„Dok je Vlada saopštavala da nijesmo u ratu, ja sam bio sa puškom u rovu na Ćilipima“, rekao je on.
Istakao je da ga je savjest natjerala da odbije da učestvuje u daljim akcijama, zbog čega je morao da napusti Crnu Goru.
„Ako bježiš, ne ostavljaš poruku. Ako vratiš pušku i iskažeš protest, rizikuješ - ali ostavljaš trag“, kazao je on.
Vučeljić je podsjetio da je propaganda tih godina bila snažna. Govorio je i o tome da su ratni zločinci ostali nekažnjeni, a da se i danas u politici mogu vidjeti „ratni posmatrači, huškači i direktni učesnici“. Oštro je kritikovao tadašnje izvještavanje RTCG-a i pojedinih novinara koji su, prema njegovim riječima, doprinijeli širenju mržnje.
„Tom Emilu Labudoviću dajte danas dnevnik, opet bi izludio narod“, rekao je, dodajući da ga je novinar Perica Đaković nazivao „ustašom“, iako je, kako kaže, samo odbio da puca na komšije.
Propaganda i laži
Dubrovački novinar Luko Brailo kazao je da je rat „najgori oblik komunikacije među ljudima“ i podsjetio da ono što se dešavalo u Dubrovniku nije bio „dronski, moderni rat“, već brutalno razaranje grada koji nije predstavljao prijetnju. Prisjetio se saradnje sa prvom ekipom Monitora i Liberalnim savezom, što mu je, kako kaže, davalo nadu da u Crnoj Gori postoji otpor ratu.
Dodao je da mu ni danas nije jasno zašto je crnogorsko rukovodstvo u to vrijeme „opet uletjelo u zamku nalogodavca iz Beograda“ i time Crnoj Gori pripisalo ulogu u tuđim ratovima.
Brailo je istakao da se o odgovornosti mora govoriti imenima i prezimenima, a ne generalizacijama. Prisjetio se početka granatiranja Dubrovnika i izjave generala Milana Gvera da na grad „nije palo zrno prašine“, te pokazao primjerke Pobjedinog „Rata za mir“ kao dokumente radikalne propagande.
Podsjetio je i na navijačke poruke iz oba grada, uključujući transparent crnogorskih navijača u Zagrebu kojim su se izvinili Hrvatskoj zbog napada na Dubrovnik, ali i na kasniji transparent iz Podgorice kojim je to izvinjenje odbijeno.
Sjaj u tami
Govoreći o ljudima koji su u ratu uspjeli da sačuvaju humanost, Zlatko Bagoje, učesnik odbrane Dubrovnika i bivši zarobljenik logora Morinj, posebno je istakao ime Mladena Proročića. Kazao je da je u najmračnijim trenucima, kada su zarobljenici bili izloženi strahu, neizvjesnosti i poniženju, Proročić djelovao „kao zvijezda“ jer im je donosio cigarete, omogućavao da razgovaraju, prenosio informacije njihovim porodicama i odnosio se prema njima ljudski. Prisjetio se i jednog stražara koji im je govorio „dobar dan“
„Taj pozdrav nam je značio više nego što se riječima može opisati“, rekao je on.
Gorjanc-Prelević je podsjetila da je pravosnažno utvrđeno da je u logoru Morinj izvršen ratni zločin i da su zatočenici bili u permanentnom strahu za sopstveni život, da su zlostavljani i da su pojedini po oslobađanju umrli od posljedica torture.
„Crnogorski sud je smogao snage da to nazove pravim imenom - ratni zločin“, rekla je, ističući da se takve činjenice ne smiju potisnuti zaboravom.
Bagoje je kazao da je put prema pomirenju neophodan i da knjiga dolazi u pravom trenutku, kako bi zaustavila opasne tendencije koje u posljednje vrijeme ponovo jačaju.
„Svjedoci smo da tim putem ne idu svi, već se, bojim se, ide u kontra smjeru. Zato je važno da se ovakve knjige čitaju i razumiju“, poručio je.
Dodao je da se rat ne može zaboraviti i da ožiljci ostaju, ali da svakodnevni život pokazuje da ljudi žele mir i normalnost.
„Danas u Dubrovniku vidimo stotine automobila sa crnogorskim tablicama. To je dobro. Ali i dalje se čuju bubnjevi, parole, otrovne strelice. Volio bih da se ne vratimo starim putevima“, kazao je Bagoje.
Mladost je ubijena
Glumica Maša Božović pročitala je djelove Ratnog dnevnika Pava Urbana, fotografa koji je poginuo 6. decembra 1991. godine sa 22 godine, dokumentujući razaranje grada. Ona je kazala da o napadu na Dubrovnik nije učila u školi i da su je svjedočanstva preživjelih duboko pogodila i oblikovala.
Rad na predstavi „Smrt u Dubrovniku“ trajao je godinu dana i, kako je rekla, otvorio joj je novu sliku o zemlji kakva je bila prije rata.
„U predstavi postoji dio koji govori o poginuloj mladosti, i kada to izgovorimo pred publikom, vidimo lica ljudi koji su tu mladost izgubili“, kazala je ona.
Božović je istakla da je porazno što se predstava ne može odigrati u većini gradova u Crnoj Gori.
„Čini mi se da ono što se danas plasira mladim ljudima postaje otrovno i loše. Ali kada vidim ljude koji dijele jednaka uvjerenja, dobijem osjećaj da radimo nešto dobro“, poručila je ona.
Promocija je završena porukama da se o ratovima mora govoriti otvoreno, bez prikrivanja i uljepšavanja, te da se mora njegovati kultura sjećanja. Učesnici su poručili da su svjedočanstva o opsadi Dubrovnika opomena o tome kako propaganda, pogrešne odluke i ćutanje društva mogu dovesti do katastrofe.
Naglasili su da se zablude iz prošlosti ne smiju ponoviti i da je odgovornost prema istini jedini način da se spriječi ponavljanje istorijskih grešaka.
